Dvaput sam pisala o pobačaju, u obje sam kolumne, uz uobičajene moje riječi, prosipala i činjenice. Na studiju filozofije naučiš puno o pravima onih koji iz nekih razloga ne mogu podići svoj glas. Ne, ne mislim ovdje na nerođenu djecu koja se nisu mogla boriti za sebe. Ovdje mislim na žene koje ušutkuju i koje tjeraju da se stide sebe, svog tijela i svojih odluka. Ne želim se oslanjati na činjenice jer ljudi koji su protiv pobačaja uglavnom imaju svoje činjenice ili činjenice crkve koje, po njima, ne može nadjebati ni znanost.

Duh bi se trebao kretati uzlaznom putanjom. Kada pogledate filmove ili pročitate knjige u kojima su žene pobačaje izvodile kriomice, u prljavim hotelskim sobama, na stolovima blagovaonica ničijih stanova, noću dok nitko ne sluša njihove jecaje, pomislite kako je prije sve bilo strašnije. Na trenutke se ne možete nositi s osjećajem gađenja. Barem je kod mene tako. Oduvijek se u meni stvarao osjećaj gađenja tamo gdje razumijevanja i slobode nije bilo.

No vratimo se mojoj priči, pustimo činjenice i misli koje su za neke ljude toliko duboke da godine ronjenja ne bi bile dovoljne da dođu do njih.

Mediji su  prepuni naslova koji dokazuju da svijet ide u pogrešnom smjeru. Na društvenim mrežama šire se poruke zgroženih osoba koje, jednako kao i ja, ne mogu vjerovati da nekolicina ljudi određuje što je to dobro i pravilno za milijune žena. Hoda  se i po ulicama za život koji se trebao dogoditi, a nije jer majka to nije htjela. Potencijalne majke, ubojice fetusa i bezbožnice krive su jer su odbacile dijete koje bi bilo dio nesretne obitelji. Obitelji u kojem otac tuče i njega i majku. Možda bi bilo i gladno, možda bi mu majka i otac morali odustati od fakulteta da bi ga prehranili. Možda oca ne bi ni imalo. Njegova potencijalna majka znala je da to nije dovoljno dobar život za njega i odlučila je prekinuti trudnoću.

Da sam ikada abortirala, otvoreno bih pisala o tome. Znam nekoliko osoba koje su prošle kroz to i jedna im je stvar zajednička. Svi su u to vrijeme bili u ranim dvadesetima. Bila sam i ja, kada sam pomislila da sam trudna. Menstruacija mi je kasnila dva tjedna i već sam se bila pomirila s pobačajem. Moj tadašnji dečko bio je izričito protiv toga. Samo sam se nasmijala na to i riješila sama sa sobom da ću to učiniti bez da on zna. Zašto? Zbog toga što smo se i prije djeteta svađali najbolje na svijetu. Zato što sam bila mlada i što sam shvatila da sam u odnosu koji nije zdrav ni za koga.

Nedugo nakon toga, taj je odnos postao povijest. Zar nije nepošteno napraviti abortus ako se otac djeteta ne slaže s tim? Nije.

Da sam ikada abortirala, otvoreno bih govorila o tome jer mi je muka od osuda i ružnih riječi zbog kojih žene saginju glavu kada priznaju da su abortirale. Da, priznaju, jer u ovom je svijetu grijeh biti slobodan. Baš zbog toga, ja bih bila glas kojeg su uštukale tisuće knedli u grlu.

Duh bi se trebao kretati uzlaznom putanjom, no mi smo se nekako stvorili u dobu koje ne poznaje empatiju. Ne znaš kako je dok se ne dogodi tebi. Žalosno je što ljudi to danas uopće moraju govoriti da bi oni koji ne shvaćaju shvatili. No neće. Oni to neće shvatiti. Oni to ne žele shvatiti. A što kada se neželjena trudnoća dogodi njima ili njihovim bližnjima? Abortus će se, vjerujte mi, tada obaviti. Čak i ako nije dozvoljen. Dogodit će se kriomice. Nekada u prljavim hotelskim sobama, na stolovima blagovaonica ničijih stanova, noću dok nitko ne sluša. Nekada u sterilnim dvoranama. Ovisno o tome koliko imaju novaca.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.