Priej dvije godine Klub zastupnika SDP-a rušio je predsjednika Davora Bernardića. Jučer, Bernardićevi ljudi u Klubu zastupnika odbili su sve prijedloge novog predsjednika Peđe Grbina. To su drugarstvo i sloga.
Da nije bilo očaravajućih fotografija iz Gardalanda, Hrvatska bi zaboravila da Davor Bernardić uopće postoji.
Sve dok taj zaboravljeni šef SDP-a nije ušetao prošle subote na inauguraciju Peđe Grbina na Iblerovu trgu i svog nasljednika obasuo sarkastičnim željama da "ima najmanje onoliko podrške koliko je on imao u četiri godine svoga rada".
Da bi onda jučer zauzeo busiju u Hrvatskom saboru, gdje je Klub zastupnika popunjen njegovim ljudima odbio Grbinove prijedloge kadrovskih promjena u parlamentu.
"Smatram izuzetno nekorektnim od pojedinih kolega, konkretno od Davora Bernardića koji nakon što dva mjeseca nije radio ama baš ništa u Saboru, a istovremeno je primao plaću, da danas dođe na sjednicu i ospori ovu odluku koju je donijelo članstvo", požalio se Grbin.
Rušili Beru
I sve to ne bi bilo toliko zanimljivo da se SDP-u nešto slično nije dogodilo prije dvije godine. Tada je njegov Klub zastupnika, popunjen Milanovićevim ljudima, zauzeo stav protiv Bernardića.
Točnije, Bernardić je tada, u ljeto 2018. godine, najprije odbio biti predsjednik saborskog kluba, da bi se dva mjeseca kasnije predomislio, ali tada ga je Klub predvođen disidentima koji su tražili Bernardićevu ostavku, glatko odbio.
Jučer je, pak, Bernardić sa svojim zastupnicima odbio Peđu Grbina i njegove promjene.
Tako izgledaju drugarstvo i sloga u SDP-u.
"Od večeras mi smo jedan SDP kojeg zanima samo solidarnost, pravda, jednakost i sloboda", poručivao je Grbin prošle subote, kada je Bernardić izjavio kako su "u životu i politici najvažniji predani rad s kojim možeš ostaviti trag na način da zadržiš dostojanstvo".
Toliko o dostojanstvu.
Sada se sve svodi na vraćanje dugova.
Bero ruši njih
I kao da SDP nije ništa naučio iz prethodnih grešaka, iz sukoba koji su raskolili stranku i srozali joj rejting, sada mora prolaziti kroz isti mukotrpni proces očekujući, kao u onoj definiciji ludosti, drugačiji ishod.
Novi predsjednik opet se obračunava s protivnicima i provodi čistku, poražena struja opet pokazuje otpor, pobjeda u stranci opet se svodi okupiranje funkcija i fotelja, a ponovno se vidi da se izborne liste - s Bernardićem kao i s Milanovićem - sastavljaju tako da se na njima pune lojalni kadrovi koji će onda u parlamentu izigravati pokret otpora.
I umjesto da Peđa Grbin kao novi šef produlji kakav-takav pozitivan momentum sa stranačkih izbora, prvi potezi svode se na čistke. Najprije na obračun sa Željkom Sabom, bivšim gradonačelnikom Vukovara čiji odlazak iz Predsjedništva, pa i stranke, Grbin javno zahtijeva, a sada i s Bernardićevom strujom u Saboru.
Umjesto novih ideja, programa, poteza, dobivamo stare svađe, sukobe i obračune.
Jedinstvo kao pokornost
Novo vodstvo svoje proklamirano jedinstvo svodi na pokornost. Bivši predsjednik i njegova frakcija sabotiraju i prkose novom vodstvu.
I Bernardić je govorio da ne želi politiku konflikta, kao što to sada ponavlja i Grbin. A konflikt je jedino što nude javnosti, članovima, građanima, biračima.
Ne konflikt s HDZ-om i Andrejom Plenkovićem, ne konflikt s korupcijom, s radikalima, s ekstremizmom, siromaštvom ili propadanjem. Konflikt ima samo jednu svrhu: uspostavljanje vlasti i okupiranje fotelja.
A budući da je i tih fotelja za SDP sve manje, strasti su sve žešće.
I kao što Zoran Milanović strast pokazuje jedino u obračunima sa svojim kritičarima s ljevice, a ne u borbi za bolje i poštenije društvo, tako i SDP svoju strast ispoljava u međusobnim ratovima.
