Sto godina na ovim prostorima postoji samo jedan bitan politički pojam: nacija. Sve je uzroke naših fiksacija davno pregazilo vrijeme, ali one i dalje egzistiraju nesmanjenom žestinom, kao fantomski ud.
U Đevrskama je, da se poslužimo Arsenovim stihom, davno otplesan posljednji tango, Jugoslavije nema, Srbija nije mogla zadržati ni Kosovo, Šumadija se prazni, u Hrvatskoj je egzodus biblijskih razmjera, Bruxelles je istisnuo Beograd, 'kruna svetog Stjepana' drži banke, drži Inu, telekome su kupili Austrijanci i Nijemci, ali badava, stanje duhova ovdje je otprilike kao da smo u 1971. godini.
Ovu patologiju svjesno i podlo podržava Aleksandar Vučić - srpskoj desnici desničarenje u Hrvatskoj odgovara kako bi amnestirali sami sebe za zločinačku politiku iz 1991. i kasnijih godina, ali i zato da dodatno zapapre ovoj zemlji. Oni namjerno daju impetus opcijama koje upropaštavaju Hrvatsku, a tim opcijama Vučićeve i Šešeljeve nebuloze odgovaraju jer oživljavaju sentimente na kojima se dobivaju izbori. Nacijama koje žive u prošlosti - sjajno to pokazuju knjige Yuvala Noaha Hararija - sve važne resurse uzimaju oni koji žive u sadašnjosti.
Ni jedna normalna vlada više ne teži rastu u prostor nego rastu u visinu: IT tehnologije, znanje, informatika, industrija, to su opsesije modernih nacija. A mi?
'Dva sela, dvije vjere, dva barjaka, dva jezika, dvije sintakse, dvije palanke, dvije palanačke inteligencije, tako stvar traje do danas, predstavljajući trajne izvore sve novijih zapletaja. Ova ‘neobaviještenost’ zove se lijenost duha. Ona predstavlja nesumnjiv simptom veoma niskog stepena civilizacije zaostalosti, kampanilizma na temelju zatucane i zaturene pameti i neznanja i vrlo niskog stupnja materijalne kulture'pisao je Krleža, i to prije 60 godina!? Kako onda, tako i danas.
