Čak i kad ustajem prije osam, on i dalje ignorira sve oko sebe i spava. Utorak, devet ujutro i nemam nikakve obaveze sljedećih, pa cijeli dan, a radni dan. U tom trenutku počinjem razmišljati kad sam posljednji put nakon buđenja ostala ležati još par sati s laptopom u krilu i shvatila da se ne sjećam, a to je prije nekoliko godina bio moj omiljeni hobi. Ipak sam svjesno i nesvjesno promijenila navike ili sam kontinuirano radila da mi život krene u smjeru u kojem želim te da znam razlog iz kojeg ustajem bez obzira bilo to u pet ili deset ujutro.

Povlačeći paralelu s pitanjem: ´Zašto ustaješ ujutro?´, tu i tamo volim postaviti pitanje: ´Zbog čega ne spavaš?´ jer sve ovisi o perspektivi i manjku grižnje savjesti jer eto, možda ne želim biti jutarnji tip, a niti  želim da me grize savjest od svih savjeta koje pročitam ili čujem da dok se ustanem netko odradi pola posla. I iz druge perspektive, ta osoba potencijalno je do devet navečer mrtva umorna, a meni tek počinje radna noć.

Ima nešto motivirajuće kad znaš da većina spava dok si ti posvećen svojim obavezama, zadacima ili u mojem slučaju pisanju, što dovodi do sljedećeg – prihvaćanja odabira hoćeš li ili nećeš nešto napraviti, promijeniti, naučiti za vlastiti dugoročni boljitak.
U većini slučajeva se počnemo prisiljavati raditi nešto jer to radi netko drugi i ne shvaćamo da ćemo u toj tranziciji razmišljanja početi živjeti tuđi način života umjesto kreirati vlastiti. Iako sam sklona učenju i otvorenom razmišljanju u meni se s vremena na vrijeme javi promišljanje: ´Zašto bih radila nešto što rade svi?´, makar oni bili uspješni, lijepi, bogati ili štogod trenutno bilo u trendu životnih stilova i onda se pojavi mali inat u kojem ću rješavati obaveze, zadatke i sve ostalo onako kako želim.

Zamisli, funkcionira i nema grižnje savjesti jer ne živim navikama nekog drugog tko jednako tako ne živi moj način života jer si svatko stvara opcije koje mu odgovaraju.

A život, koliko god postao težak, postaje puno lakši kad shvatimo da je do nas samih čije savjete, preporuke ćemo slušati, a najbolje je slušati vlastitu intuiciju i tijelo koje nam jasno daje do znanja što za nas funkcionira, a što ne. Činjenica je da se ljudska vrsta želi prikloniti plemenu koje mu je slično, no u šumu informacija često se izgubimo povodeći se za trendovima boreći se sami sa sobom da se odvojimo od vlastitog identiteta u potrazi za uspjehom. A na kraju krajeva, uspjeh je samo pojam koji svatko subjektivno definira.

Baš zbog tog plemenskog nagona da budemo u društvu ljudi koji su nam istomišljenici potrebno je pronaći ljude i razloge zbog kojih ustajemo iz kreveta, čak i onda kad se uvjeravamo da nismo jutarnji tip. Nismo jutarnji tip jer još uvijek nismo pronašli razloge zašto ustajemo ujutro, a realno svatko od nas ima te ljude i ima te razloge...

Pri tome mislim na ljude koji su ispred nas, koji direktno ili indirektno ovise o našem radu, trudu i idejama. Osobe s kojima dijelimo svakodnevicu, radno mjesto i zadatke koje treba obaviti, uspomene i sretne, ali i one manje sretne trenutke. Osobe s kojima želimo podijeliti šaljive anegdote, mobilnu tarifu i odmah ih nazvati da im ispričamo što nam se upravo dogodilo.

U trenucima kontempliranja o tome kad sam prestala ležati do podne s laptopom u krilu dobila sam odgovor – okružila sam se ljudima koji su jednako individualni kao ja, koji ustaju u pet ujutro ili ostaju cijelu nedjelju u krevetu jer su rješavali papirologiju cijelu subotu do kasno u noć. Međusobna smo si potpora umjesto korektiv jer na kraju ljudi s kojima dijelimo život je ono što se doista računa.

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.