Nije nebo krivo, ako skreneš krivo...

Jesi li ljutito psovala, optuživala nebo, optuživala ljude, tražila znakove, ne nalazila ih, bilo kakve, čak i najmanje koji će te odvesti na tvoje sigurno odredište? Sigurna sam da jesi. Priznat ću ti, ja jesam, stajala sam ko kip, ukopana i mrtva, toliki broj puta. I osjećaj je uvijek bio isti. Srce je tiho čučalo u petama, tuga se naselila u sve predjele tijela, dlanovi su bili znojni, a vlakovi misli uporno tutnjaše glavom. “Bože, gdje sad?!”

Balansirajući godinama između svoje urođene neodlučnosti (jer ribice su kažu takve) i skoro pa bolesno-egzaltirane želje za promjenom, život me previše puta trenirao svojom nepredvidivošću. Slao mi je ljude koje (ni)sam sanjala, poslove koje (ni)sam trebala, lekcije koje (ni)sam tražila. A sve s jednim višim ciljem kojeg nisam, sve do par godina unazad potpuno razumjela. Život me trenirao za život. Ali ne sitnim i bezazlenim nedoumicama, već debelim i teškim odlukama. Ironično znam, ali to su na kraju postale odluke koje su promijenile ne samo smjer moga života, već kompletnu sliku mene i ljudi kojima sam bila okružena.

Proživljavajući takve teške odluke, još i više, donoseći ih, shvatila sam, negdje nakon života na Tenerifima i povratka u Hrvatsku da svi mi težimo nekom bajkovitom, sretnom životnom odredištu, istovremeno nemajući pojma kako do njega doći, pa se negdje usput lomimo i gubimo, dodatno si zagorčavajući život autoironijom, samosažaljenjem i sarkastičnim poricanjem. No vrijedi li takva gorčina na nepcu i na srcu? Vrijedi li gutljaj poricanja? Dakako da ne vrijedi, no mi ga svakodnevno ispijamo nadajući se da će se okus gorčine s vremenom promijeniti. Ne nadajmo se uzalud – neće.

Kada se, i ako se jednom nađeš na nekom životnom raskrižju, neovisno o tome hoće li nakon njega uslijediti prašina ili zlato, vjeruj mi, sve će stati i začut će se samo jedan jedini glas, onaj tvoj unutarnji. Taj glas koji dolazi iz tvoje nutrine, iz dobokog ponora tvoje duše jedini je glas koji bi trebala poslušati. Ne ljude koji će ti govoriti što je najbolje ili najpametnije za tebe. Ti ljudi ne znaju kako izgledaju tvoja raskrižja jer nikada i nisu bili na njima. Kada se, i ako se jednom, i dovoljno je samo jednom susretneš sa svojim unutarnjim glasom nema te životne buke koja te nakon toga može odvesti na krivi put. Tada su svi putevi tvoji i pravi. Tada se i prašina koja te je jednom gušila pretvara u zlato. Ali ne zlato koje se nosi napadno i oko vrata, već zlato koje se ćuti nenametljivo i oko srca. I koje sjaji niti jednim drugim ljepšim sjajem nego – nama samima.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.