Prije nešto malo manje od 8 mjeseci objavila sam svoju prvu objavu na Stvarati, voljeti, živjeti. Da mi je netko prije 8 mjeseci rekao da će iznošenje mojih misli imati pozitivan učinak na moj život ne bih mu vjerovala. S druge strane da sam to znala počela bih pisati blog mnogo prije. Zapravo pisala sam ja blog(ove) mnogo prije, ali kod oba pokušaja sam odustala nakon nekoliko mjeseci. Mogla bih reći nije mi tada bilo suđeno. Ovo je bila treća sreća i upalilo je.

Sjećam se kraja listopada 2016. godine i te večeri kada sam se premišljala hoću li ili neću stisnuti tipku Publish. Duboko sam udahnula i stinula je te se odmaknula od radnog stola. Nije se dogodilo ama baš ništa spektakularno. Svijet se i dalje nastavio okretati, nisu se čule fanfare niti je počeo vatromet, ali kod mene se dogodila mala, ali značajna promjena. U to vrijeme nisam baš bila dobra sama sa sobom, nisam bila zadovoljna nekim stvarima, tražila sam izlaz i duboko vjerujem da sam ga našla u pisanju bloga.

Kako mi je to blog promijenio život:

Vratilo mi se izgubljeno samopouzdanje i vjera u sebe

U vrijeme kada sam objavila prvu objavu moje samopouzdanje je bilo na niskim granama i pitala sam se mogu li ja to. Strašno sam se borila s prolaženjem tema i svaki put kada bih napisala neku objavu nisam bila u potpunosti zadovoljna s njom. Ipak kako je vrijeme odmicalo i kako se broj ljudi koji me prati povećava, a zajedno s njima i broj pozitivnih i ohrabrujućih komentara jačalo je moje samopouzdanje kao i vjera da to što pišem je sasvim u redu.

Prestala sam se (u većoj mjeri) brinuti kako da udovoljim drugima

Priznajem, na početku kada sam pisala neke stvari dva, tri puta bi izvagala trebam li to uopće napisati i kako bi na napisano netko mogao reagirati. Nikada se tu nije radilo o tome da sam željela nekoga povrijediti ili možda javno prozvati. U većini slučajeva sam se pitala bi li se ovo moje mišljenje ili stav mogao nekome ne svidjeti. To me tako kočilo u kreativnom procesu da sam u jednom trenu stala i rekla sama sebi da je dosta i nastavila pisati bez tog dodatnog opterećenja. Da nisam stala nikada ne bi nastale moje objave o posvajanju kao ni ona o klanu.

Postala sam hrabrija 

Ovo je definitivno povezano sa samopouzdanjem i vjerom u sebe koja je rasla s brojem objava i povratnih informacija. Jednom kada sam savladala početnu nelagodu i strepnje što će netko misliti o meni zbog mog pisanja sve je postalo jednostavnije. Pisanje je postalo ležernije, a ja u cijelom tom procesu opuštenija. Odjednom sam se prestala brinuti i o broju lajkova i pratitelja. Prestala sam biti nesretna što me nitko nije pozvao na suradnju na nekom portalu ili časopisu (premda ne bih imala ništa protiv), te sam se u potpunosti prestala željeti biti influencer. S druge strane novostečena hrabrost mi je omogućila da krenem ispitivati što doista želim raditi u životu i što je to (osim pisanja i fotografije) u čemu sam izvrsna, a što volim raditi. Da nisam počela pisati blog ne bih se nikad pokrenula. Ne bih nikad se usudila  pokušati vidjeti mogu li možda uspjeti u vlastitom poslu koji ima mnogo više zadane forme, ali jednako tako i kreativnosti i rada s ljudima i pisanja.

Pisanje bloga mi je pokazalo da ništa nije nemoguće

Upravo tako, bilo je potrebno samo se odlučiti. Odlučiti početi pisati, odlučiti opustiti se i uživati u procesu, odlučiti osnovati vlastitu firmu, odlučiti se oglušiti na upozorenja izvana, odlučiti slušati vlastitu intuiciju.  A nakon odluke je to trebalo pretočiti u akciju. Kako je želja bila jaka, vjera u uspjeh još jača tako je i stupanje u akciju postalo neizbježno i moguće.

Ponovno sam zavoljela pisanje

Svatko tko piše reći će vam da je pisanje kompleksno. Ono je i jednostavno i komplicirano, ali ono je prvenstveno uzbudljivo iskustvo. Kada je inspiracija tu, kada sam opušteni ide bez problema. Ali kada inspiracije nema, kada i samo nabacivanje misli na papir mi predstavlja muku onda je pisanje komplicirano. Prije bi me ovakvi trenuci dovodili do očaja, a nedugo zatim i do odustajanja. Međutim sada onaj osjećaj kada završim tekst, kada ga uredim i kada stisnem Objavi, e taj osjećaj ispunjenja mi je postao nezamjenjiv. Zbog tog osjećaja se vraćam kreativnom procesu i uopće više ne razmišljam o očaju i odustajanju.

Upoznala sam hrpu zanimljivih i kreativnih ljudi

I što dalje?

Za sada znam da ću i dalje nastaviti pisati i to tempom koji meni odgovara i onda kada osjetim potrebu da želim i imam nešto podijeliti. U kojem smjeru ću ići? U istom kao i do sada, s tim da mi na pamet padaju neke društveno angažirane teme s kojima sam se davnih dana bavila i koje su nekako opet izašle na površinu. Također padaju mi na pamet i teme vezane uz mikro poduzetništvo. Ono što sigurno znam je da će Stvarati, voljeti, živjeti i dalje biti mjesto mojeg kreativnog stvaranja. Mjesto na kojem ću pisati ono što volim i na kojem ću i dalje težiti ispunjenom životu. Meni je ovo i više nego dovoljno.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Dunja. U stvarnom životu se bavim projektima i to najviše onim iz EU. Osoba sam koja cijeni slobodu i moć upravljanja vlastitim vremenom. Freelancer sam u nastajanju. Pišem blog Stvarati voljeti živjeti na kojem pišem o životu, sreći i važnosti pronalaženja samog sebe. On je moj intimni zapis u javnom prostoru, pozitivno mjesto moga stvaralaštva.