Neke stvari ne možeš objasniti nikome, ni drugima, ni svemiru, ni samom sebi na kraju dana kad se ogoliš do kraja pred ogledalom, najiskreniji što možeš… Kad god bi se kroz život pojavilo ono slavno pitanje „bi li radije bio bogat i nesretan ili siromašan i sretan“, k’o iz puške bi odgovarali „ovo drugo“.

Nije tu bilo nikakve dvojbe ni vaganja, jer što će ti sve na svijetu ako na kraju dana nisi sretan u svom miru i miran u svojoj sreći. Pa ne razumijem onda kako smo svi kolektivno izrasli iz djece koja biraju malo u kombinaciji sa srećom u ljude koji realno imaju gotovo sve na dohvat ruke, da ne kažem na klik, a tako malo sreće pronalaze u svemu tome.

Osam dana Harryja Pottera na televiziji i osam dana bolovanja doma mi je dalo ne osam, nego osamsto šamara realnosti na temu začaranog kruga u kojem konzumiramo stvari k’o ludi i zaboravljamo ih u roku od pet minuta, nekad i bez one trenutne sreće, kamoli neke trajnije koja te danima drži.

I stalno se zavaravamo idejom kako nam je danas puno bolje nego jučer, sada je bolje nego prije, imamo sve a nekad smo imali tako malo… Da, imali smo nekad malo i cijenili smo svako zrnce tog malog.

Neću nikad zaboravit tu sreću kad te roditelji pošalju u videoteku da biraš film po svom izboru. Petkom, najčešće, jer vikendom dobiješ dan ekstra besplatno. A ti stišćeš u ruci onu karticu, usput rečeno najponosniji na svijetu jer imaš dvoznamenkasti broj na iskaznici u jednom od najvećih splitskih kvartova i jednoj od najpoznatijih gradskih videoteka, i hodaš onako malen s tim malenim dječjim koracima, a sve ti se čini da si veći od svijeta u tom trenutku. Čovjek u videoteci te prepoznaje i bez iskaznice, ipak si ti dvoznamenkasti broj, a ti već znaš na koju policu ideš ravno s vrata i sve u sebi moliš Boga da kutija koju zgrabiš ne bude prazna.

Neću nikad zaboravit ni sreću kad skužiš da se dobar film prikazuje na televiziji. A skužiš to u prosjeku tjedan dana ranije jer pričamo o vremenu u kojem tv vodič koji se tiska i izdaje uz dnevne novine nije služio tome da završi u prvoj kanti na smeće ili zimi za potpalu. Tv vodič nam je bio i internet, i IMDB, i Rotten Tomato, i prozor u svijet, i institucija, i Biblija, i Instagram… sve u jednom. Pa se na dan prikazivanja već pola sata prije filma namještaš pred televizorom da uhvatiš najbolje mjesto, dok mama u kuhinji sprema kokice u količinama da potraju i nakon uvodne špice (što se redovito pokaže nemogućom misijom).

Par dana prije dok ga uzbuđeno iščekuješ i na putu do škole komentiraš s ekipom jel’ se gleda, s kim se gleda, odbrojavaš dane do filma, računaš ih u onim dječjim „koliko još spavanja do velikog trenutka“ mjerilima… I onda još poslije par dana sreće, sređivanja dojmova, komentiranja, smišljanja novih igara inspiriranih pogledanim filmom i upisivanja novog naslova u leksikonima pod pitanjem „Najdraži film?“.

Osam dana Harryja Pottera na televiziji i osamsto ovakvih slatkih i sretnih scena koje su mi prošle kroz glavu, a za koje sam u ludilu pretjerane dostupnosti i konzumiranja svega skroz zaboravila da su ikad i postojale. Da, imamo tog istog Harryja Pottera u svakom trenutku života na nekoliko klikova udaljenosti, možemo ga gledati kad god hoćemo, prilagoditi gledanje filma svom rasporedu, a ne obrnuto, možemo ga pauzirati kad trebamo do wc-a ili nam zazvoni mobitel i možemo vratiti natrag onaj dio kad su nam se oči ipak malo od umora zatvorile pa smo propustili sve ikad.

Ili se možemo raspametiti od sreće na informaciju da se osam dana za redom prikazuje osam nastavaka Harryja Pottera na televiziji i kao nekad čekati cijeli dan, odbrojavati sate i minute u slatkom iščekivanju uvodne špice, hvatati najbolje mjesto na kauču, pa se nagurati na njega, k’o nekad, pod dekicu, i uživati. Zapravo uživati, ne uzimajući stvari zdravo za gotovo. Staviti pauzu na svijet ta dva sata, kad se već ne može staviti pauza na film.

Ne sjećam se kad sam imala ljepše večeri od ovih zadnjih osam. Na stranu to što je Harry Potter knjiga i film mog djetinjstva, moje uživanje je bilo puno veće od samog uživanja u filmu. Uživala sam i do kostiju sreću osjećala od jednostavnosti života koju smo zaboravili u svim svojim kompliciranjima.

Uživala sam čak i u tih osamsto šamara realnosti koji su došli u paketu s filmom, a koji su bili puno veći od upozorenja da smo nekad u filmovima uživali više nego danas. Ne, mi smo nekad u životu kao takvom uživali više nego danas, imajući pritom puno manje.

Uživala sam, na kraju krajeva, u vraćanju na tih osam večeri (i nadam se puno duže od toga) u ono doba kad se bez problema ogolim pred samom sobom i ogledalom i k’o iz puške odgovaram da biram malo, i svu onu veliku sreću koja se iz tog malo može iscijediti.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.