Milanovićeva izjava kako bi "najradije nekoga drugoga gurnuo da govori o Salopekovu ubojstvu umjesto njega", skandalozna je za svakog ozbiljnog političara.
Zoran Milanović nam je ovoga vikenda otvorio dušu.
Proživljavajući još jednom ono, za njega očito vrlo traumatično iskustvo izlaska pred hrvatsku javnost kako bi joj priopćio tragičnu vijest o smaknuću Tomislava Salopeka, predsjednik Vlade novinarima je izjavio: "U jednom trenutku netko je morao izaći pred hrvatsku javnost i reći nešto što ja najradije ne bih govorio. Najradije bih nekoga drugoga gurnuo da govori umjesto mene, ali to nažalost moram ja".
E da, gadno je to kad si predsjednik Vlade.
Pa moraš raditi svoj posao.
Pa si prisiljen pokazati odgovornost prema javnosti i prema funkciji koju obavljaš. To je zbilja gadno.
Izgubio okladu
Naravno, svatko je shvatio da je Milanović na toj famoznoj press konferenciji prošloga tjedna izgledao kao da je izgubio okladu. Kao da je izvukao najkraću šibicu pa se morao pojaviti pred novinarima i biti taj koji će priopćiti građanima loše vijesti.
Sad je to već prežvakana priča, ali svojom izjavom na Hvaru prije par dana Milanović je otvorio novu perspektivu. Pružio nam je uvid u to kako on vidi svoju funkciju predsjednika Vlade.
Da nije toliko tipična za Milanovića, izjava da bi "najradije nekog drugog gurnuo da govori u mjesto njega", zapravo bi bila skandalozna za svakog drugog premijera.
Za svakog ozbiljnog političara koji se smatra najodgovornijim u državi, u periodu nacionalne krize i tragedije, u trenutku kad je hrvatski državljanin stradao od ruke terorista.
Milanović bi taj zadatak "najradije bio dao nekom drugom da ga obavi", ali eto, nažalost, "morao je to učiniti sam".
Htio je zvučati kao heroj, ali je ispao kukavica..
Slučajni premijer
Kako mu je takvo nešto uopće palo na pamet?
Kakvu sliku Milanović time ostavlja o sebi kao premijeru i državniku, čelniku vladajuće koalicije i političaru koji se predstavlja kao jedina brana naletu fašističke desnice na vlast?
Možete li zamisliti ijednu tako visokopozicioniranu osobu u politici ili biznisu ili bilo kojem području, da poručuje kako bi najradije dao nekom drugom da obavi njegov nezahvalan zadatak umjesto njega?
Što bi o njemu mislili njegovi suradnici, njegovi podređeni, ili u ovom slučaju, njegovi birači? Što možemo očekivati od takvog čovjeka u budućnosti, u slučaju da se ponove ovakve ili dogode još gore stvari?
I napokon, zar je to što je morao izaći pred javnost s vijestima o Salopeku doista bilo tako traumatično iskustvo za Milanovića?
Bojimo se pomisliti kako bi reagirao da se nešto slično dogodilo u bližem okruženju.
Milanović nam se sada predstavlja kao požrtvovan i hrabar političar, koji je eto, preuzeo na sebe taj težak zadatak, iako bi ga najradije uvalio nekom drugom.
Zašto ga nije uvalio?
Ali zašto ga onda nije nekome uvalio, ako je to ono što bi "najradije učinio"? Nije mogao nikoga naći? Ili mu nisu dopustili da to učini? Pa su ga sirotog, istraumatiziranog i isprepadanog, natjerali, valjda Alex Braun i ekipa, da ipak stane pred kamere i obavi svoj posao?
Osim toga, Milanović možda to ne zna, ali on ipak ne mora sve ovo raditi, ako se ne osjeća dorastao izazovu.
Može slobodno odstupiti, dati ostavku, odreći se premijerskog mandata, "gurnuti nekog drugog da premijerski posao obavlja umjesto njega".
Ako je sve to za njega takvo mučenje, ako mu je teško izaći pred javnost i reći da je hrvatski državljanin bio žrtvom terorističkog napada, ali da Hrvatskoj ne pada na pamet upustiti se u borbu protiv terorizma, onda neka se lijepo oprosti od kolega i nađe neki lagodniji posao.
Nećemo se ljutiti.
Naročito nakon što nas je svojim iskrenim priznanjem o tome da bi "najradije gurnuo nekog drugog" da umjesto njega obavi neugodnu dužnost, dodatno uvjerio u nedostatak premijerskih referenci i osobnog kredibiliteta za obavljanje ovog posla.
Pa neka onda slobodno "gurne nekog drugog" da sjedne u premijersku fotelju.
