A onda me u životu dohvatilo to moje "nikad", kao što to obično biva, i pokazalo mi kako pojma nemam o stvarima i životu i kako se ograničavam dižući te neke svoje sulude granice bez ikakvog uporišta u stvarnosti. Na prvi festival u svom životu sam otišla poslom, po zadatku. Vrlo vjerojatno kolutajući očima putem jer "zašto baš ja to moram" i sasvim sigurno uvjerena kako iz te priče ništa dobro neće izaći. Nekoliko dana cuganja, skakanja, divljanja, guranja, gužvi, zujanja u ušima, nedovoljno spavanja, previše umora, i slični horori... To je bila otprilike moja ideja o onome što me tamo čeka. Ni milimetar više niti manje.

Ono što sam doživjela bilo je, jasno, kilometrima daleko od te moje prvotne ideje.

Nekoliko dana kasnije vratila sam se kući s osmijehom od uha do uha kojeg danima nisam skidala s lica, kao ni festivalske narukvice s ruke, u želji da osjećaji koje sam tamo osjetila traju što duže. Sjećam se kako sam u tramvajima i po ulicama pogledom fiksirala ruke drugih ljudi i gdje god bih primjetila istu narukvicu slala bih osmijeh, onakav kakav već šalješ ljudima s kojima se prepoznaš u životu, ili onima koji s tobom dijele neku super tajnu... Festival je bio naša super tajna i naša poveznica, sasvim dovoljan povod za izmjenjivanje osmijeha s realno nepoznatim ljudima na ulici.

Nekoliko dana kasnije sam se vratila kući napunjena energijom k'o da sam upravo odradila nekoliko dana wellnessa negdje na osamljenom vrhu svijeta s najljepšim pogledom kojeg čovjek može zamisliti i malim anđelima koji su me mazili perjem.

Nekoliko dana kasnije sam se vratila kući bogatija za nekoliko poznanstava koja su u međuvremenu prerasla u prava pravcata prijateljstva... Od kojih je jedno prijateljstvo na relaciji Hrvatska – Turska.

I ono najbolje (ili najgore) nekoliko dana kasnije sam se vratila potpuno nespremna na povratak u stvarnost. Na vlastitoj sam koži retroaktivno u tom trenu shvatila sve one svoje prijatelje koji su mi godinama pričali o sindromima "post festivalske depresije" a ja sam im pred nosom odmahivala rukom misleći si u glavi "dajte se saberite, ovo je stvarni život".

I istina, festivali možda nisu stvarni život i to je ona njihova najveća ljepota i vrijednost. Festivali su bijeg od stvarnosti! U trenutku kad staviš tu narukvicu na ruku i prođeš zaštitare, ti ulaziš u svijet u kojeg tvoje brige nemaju pravo ulaza, u kojem nikakva pravila iz vanjskog svijeta ne vrijede, svijet u kojem si neopterećen, svijet u kojem smo svi jednaki i osmjehujemo se jedni drugima u prolazu, svijet u kojem vlada nevjerojatna harmonija između nevjerojatno velikog broja različitih ljudi... I to različitih u svakom pogledu: bojom kože, nacionalnošću, seksualnom opredjeljenošću, jezikom koji pričaju, poslom koji rade i razmišljanjima. Bezbroj različitih ljudi, a svi u tom trenutku toliko isti! Svi u tom trenutku samo ljudi koji su se našli u isto vrijeme na istom mjestu i s istim ciljem – da uživaju i pobjegnu od stvarnosti.

Jedno od tih "mojih mjesta" na koja bježim od stvarnosti puniti baterije je i Sea Star festival. Otvaranje sezone festivala i dobrih emocija već u petom mjesecu? Može, gdje da potpišem?! Jer bez razmišljanja potpisujem za dozu ljeta prije ljeta, dozu partijanja par metara od mora, dozu vrhunske glazbe i izvođača od kojih ti se zavrti u glavi pri samom pogledu na njihova imena na istom mjestu, kamoli kad ih doživiš uživo (i to za svakog, s obzirom da imaju sedam pozornica ovo stvarno nije moje subjektivno mišljenje), potpisujem bez da trepnem za dozu predivnih ljudi iz cijelog svijeta, dozu potpune opuštenosti i uživanja, a bome i doza Umaga će mi fino sjesti... Sea Star je u ovih par godina za mene postao onaj pucanj na startu kojeg kad trkači čuju potrče, a ja kad ga čujem uđem u zemlju Sea Stara i znam da je krenulo moje omiljeno doba godine. Doba kad se iznutra napunim emocijama dovoljno da izdrže do sljedeće godine i sljedećeg svibnja.

Toliko je veliko to moje "jedva čekanje" da kad čujem negdje kako je Addiko banka #BFF Sea Star festivala poželim uletjet u banku i zagrlit prvog djelatnika k'o da je moj osobni BFF baš on. Ili još bolji pokazatelj situacije, moje "jedva čekanje" je toliko da već nekoliko dana gledam u sobi spakirani kufer za Sea Star avanturu, a inače sam poznata po tome da sam "sve u zadnji tren i još pet minuta kasnije" osoba. Ali očito ne kad je bijeg od stvarnosti u pitanju. Jer to je ono što nam svima s vremena na vrijeme treba: bijeg od stvarnosti u kojoj smo zatrpani poslom, stresom, obavezama, mobitelima koji zvone od jutra do sutra, vijestima koje su postale toliki crnjak da više ne znaš je li to stvarno ili se netko igra s nama, stalnim sukobima, borbama, bezrazložno prenaglašenim različitostima... Treba nam malo bezbrižnosti, neopterećenosti, opuštenosti, uživanja, plesa, glazbe, pozitivne energije, po mogućnosti s pogledom na more...

Treba nam i tog zajedništva, toga nam još nekako i najviše treba. A ja ću iskreno reći da nigdje nisam osjetila da ljudi tako lako zajedno egzistiraju, dišu, žive i zabavljaju se kao na glazbenim festivalima! Jer to je mjesto gdje svi mi dođemo po dozu iste emocije i sa srcima širom otvorenima. Srcima koja koliko god mi različiti bili u tom fenomenu zvanom festivali kucaju kao jedno.

I za kraj, na svojem vam Instagramu dijelim 2x2 festivalske ulaznice i 1x2 VIP festivalske ulaznice, a sve uključuju i VIP backstage tour!

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.