Zavolio si me prije nego si znao što mi se sve i kako sviđa, i prije nego si znao da volim da mi kuhaju, a ti ne znaš otvoriti pakiranje gotovog jela.
ANA KOLAR:
Ne trebamo skrivati, ali... Ajde da si ne govorimo baš sve, ok?
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
Da, nismo mala djeca. I ne, nije nam prva veza u životu. Da bar je jer bismo onda manje udarali glavom u zid ili pak sami sebe krivili i lupali si autošamare pitajuć’ se: “Pa kako smo mogli biti tako glupi?!”
Odlučili smo, ne znam niti kako niti zašto, ali u samom startu, reći si sve što je bilo prije. Dobro i loše.
Otvoriti se kompletno jedan drugome. Zapravo, tako je i krenulo, jer nismo trebali biti zajedno. To se dogodilo negdje usput, kad smo već postali prijatelji i znali jedan o drugome ono što i mnogi naši dugogodišnji prijatelji ne znaju.
Pa se negdje putem dogodila ljubav. Kvragu, nitko ju nije očekivao, i evo ti nje. Kao i uvijek dogodi se kad joj se najmanje nadaš, zadesi te kao neka automobilska nesreća, ne možeš je izbjeći ma koliko ti manevrirao.
Ajde, neka je, ima i gorih stvari od ljubavi, govorim si utješno.
Zavoljeli smo se. Moj prijatelj i ja. I nastavili dalje prijateljevati i otvarati se, biti jedan pred drugim poput prozirne folije, bez skrivanja ičega. S ambalažom na kojoj piše od čega je proizvedena, gdje je napravljena, kada, kojim putem je išla, tko ju je na carini zaustavio i pregledao, koliko dugo se negdje zadržala i gdje je bila.
E, takva ambalaža, sa svakim tko, što, gdje, kako i kada. I s kim.
E, takve ambalaže smo on i ja. Od prvog dana. I dalje ne znam zašto nam je palo na pamet da bi to mogla biti dobra ideja.
U međuvremenu je ta prokleta ljubav samo rasla, iako ni on ni ja to nismo htjeli. Tako smo si i rekli, jer sve si kažemo. Ali, ta ljubav je zajebana, ona često radi baš obrnuto od onoga što želimo. Ona misli da zna najbolje za nas.
I evo nas, mjesecima kasnije ja i dalje ne znam zašto sam mislila da je dobra ideja da on zna tko je i kako bio prije njega. Da, ne bih mu skrivala, ni inače nisam, da je bio taj i taj, ali sve detalje ipak ne. Kao što nisam htjela znati što je moj bivši radio s bivšom, kako, kada i gdje, tako ne želim i sada.
Sada, ali i ubuduće, ajmo si ne reći BAŠ SVE, može?
Ne želim znati koja je pekla najbolje palačinke jer ja ih nikad neću peći dobro, uvijek mi smjesa ispadne čudno. Slijedila sam razne recepte i palačinke nisu moja stvar, ja sam za rižoto i paštu.
Mogu te voljeti i bez da znam tko te sve volio prije mene. Volim te bez obzira na to koliko ih je bilo prije mene i bez obzira je li ta jedna plakala i izvodila drame kad ste prekidali, isto kao što i ti voliš mene znajući da su neki moji prekidi bili jezivo teški.
Zavolio si me prije nego si znao što mi se sve i kako sviđa, i prije nego si znao da volim da mi kuhaju, a ti ne znaš otvoriti pakiranje gotovog jela.
Zavoljela sam te prije nego sam znala kakve si poklone za rođendan dobivao i da je svaki moj poklon potencijalni najgori. Da možda bude još gori od onog najgoreg koji si izvrijeđao čim si ga otvorio, pomislio da te ta osoba ne poznaje i za tebe je u tom trenu ponovno umrla.
Što ako moj poklon bude još gori od mojih palačinki?
Zašto sam morala znati za kuhanja, spavanja, putovanja, a ti za kupaonice, stanove, poklone? Zašto smo mislili da je dobra ideja znati baš svaki detalj iz bivših priča, nije nam dovoljan izazov bio ta prokleta ljubav koja se dogodila?
Zašto pamtim(o) sve?
Kako da zaboravim(o) da smo se glupo dogovorili da ćemo jedan drugome biti sve, jer nekad to zbilja nije dobro?
Ne možemo si biti sve i ne možemo znati baš sve. Nemojmo si govoriti baš sve, može?
Dovoljno je da nas je zajebala ta prokleta ljubav, ne treba nas još i znatiželja i sve ono što ona nosi sa sobom.
Pusti, ne moram(o) znati baš sve. Isto kao što ne znamo niti kako niti zašto smo se jedan drugome dogodili.
Pusti, neka bude baš ovako kako je. S užasnim palačinkama, ali odličnim rižotom i carbonarom jer ne moraš znati, ali ni ne moraš imati baš sve.
Dovoljno je da imamo nas. Dapače, i predovoljno.
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
