Premijer i predsjednica su zgroženi današnjom tragedijom na Pagu. Ministrica Murganić bila je na rubu suza. Ali nama ne treba njihova kuknjava i žaljenje. Trebaju nam institucije koje će raditi svoj posao.
Premijer Andrej Plenković "zgrožen je i potresen monstruoznim činom" u Pagu. I predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je "zgrožena i potresena", ali i "iznimno tužna" zbog tragedije na Pagu. Ministrica obitelji Nada Murganić izrazila je svoje "žaljenje" zbog "stravičnog čina roditelja", a onda otputovala u Zadar gdje se nakon posjeta ozlijeđenoj djevojčici rasplakala pred novinarima.
Žaljenje zvuči iskreno, ali kome je ono više potrebno? Kome ono uopće pomaže?
Ministričina kuknjava, premijerova zgroženost i predsjedničino tugovanje pretvorili su se u zvučnu podlogu brutalnog vala obiteljskog, maloljetničkog i nasilja nad djecom i nad ženama koje je zapljusnulo Hrvatsku proteklih nekoliko mjeseci.
Otac koji je bacio četvero djece kroz balkon bio je pod nadzorom Centra za socijalnu skrb. Bio je to i bivši specijalac koji je nedavno pretukao maloljetnu kćer u Zagrebu, kao i maloljetnik koji je izbo majku nožem u Trilju.
Svaki puta sve gore
I svaki puta se zgražamo, svaki put smo sve više potreseni, i svaki puta čekamo novi, još dramatičniji slučaj. I on će sigurno doći i cijeli ritual žaljenja će se ponoviti. S ministricom Murganić na čelu.
A što ministrica socijalne skrbi kaže na sve to? "Nasilja ima više jer se nasilje više i prijavljuje". To bi valjda trebalo biti utješno? Ne, to je zastrašujuće.
Ministrica, zajedno sa svojim premijerom, nije tu da oplakuje socijalne slučajeve, žrtve tragedije, pretučenu i maltretiranu djecu, već da uredi sustav kako takvih slučajeva ne bi više bilo. Odnosno, kako bi ih bilo sve manje.
Ako ona to nije sposobna učiniti, onda nema smisla da više sjedi u toj Vladi.
Kolinda i Mara
Kolinda Grabar Kitarović poslala je poruku na tom tragu: "Smatram da nas ovakve tragedije trebaju upozoriti kako se kao odgovorni članovi društva moramo više angažirati na pomoći i solidarnosti sa žrtvama obiteljskog nasilja, ali prije svega raditi na prevenciji i pomoći obiteljima".
Iako je ona sama kao odgovorna članica društva ignorirala apele Mare Tomašević, maltretirane supruge požeškog župana, i otišla na zabavu gdje je zapjevala s Alojzom Tomaševićem.
Odgovorni članovi društva moraju napokon pokazati odgovornost.
A što je tragedija veća, veća je i potreba za odgovornim činom. Ministrica Murganić morala bi sama ponuditi ostavku, ako je premijer već ne želi smijeniti, ne samo zato što sustav u njezinu resoru evidentno ne funkcionira, već i kako bi svoje zgražanje napokon pretočila u političku akciju.
Murganić je otišla u Zadar kako bi se sama uvjerila je li "sustav učinio propuste" kako bi u tom slučaju "poduzela sankcije".
Oplakuje žrtve
Ipak, takvih slučajeva je previše da bi ministrica obilazila svakog pojedinačno. I slučajevi su previše ozbiljni da bi ministrica djelovala palijativno. Da bi jurila na mjesta tragedije utvrđivati greške nakon što su se one dogodile. I onda oplakivati žrtve.
Ministrica valja poduzeti sve da do tih tragedija ne dolazi. Barem ne u ovakvom obimu. I nipošto u ovako stravičnim oblicima.
Možda je Murganić naprosto žrtva nesretnih okolnosti, da se baš u njezinu mandatu zaredaju ovakvi slučajevi, a možda je upravo ona kriva što je cijeli sustav kojim ona upravlja naprosto krahirao. I što se baš pod njezinom paskom događaju incidenti za koje i premijer i predsjednica tvrde da su "nezapamćeni".
Kako god bilo, najveća odgovornost još uvijek je na ministrici. A ta odgovornost počinje od vrha i slijeva se prema nižim razinama.
Tragedije prolaze, ministrica ostaje
Murganić je već odavno zaslužila da joj se premijer zahvali na dužnosti. Sada bi ona trebala uvoditi red, utvrđivati i kažnjavati krivce za svaku pojedinu tragediju. Ili naprosto utvrditi da krivaca nije bilo.
Tragedije dolaze i prolaze, a ministrica ostaje. Ostaje i ovakav sustav: ne samo socijalne skrbi, već i policije koja ignorira vapaje majke, pravosuđa koje pušta nasilnike i zlostavljače na slobodu, sudova koji premalo vode računa o žrtvama.
Ministrica nas, skupa s državnim vrhom, može poštedjeti svoje kuknjave, zgražanja i šokiranosti. Ne trebaju nam njihove suze, već institucije koje rade svoj posao.
