Podržavam samouvjerenost, vjeru u sebe i velike snove, ali ideja o nama kao malim superherojima prestaje funkcionirati i biti valjana kada na raspored dođe tema – zdravlje.

Nismo nedodirljivi. Niti neuništivi.

Mada nerijetko idemo kroz život uljuljkani u neku svoju svakodnevicu i u suludu ideju kako se nama ništa loše ne događa, niti nam se išta loše može dogoditi. Bolesti uglavnom percipiramo kao nešto grozno, teško, bolno i rastužujuće... Nešto što se redovito događa nekome drugome. Brujimo na sve strane o tome kako je medicina jako napredovala i kako imamo povjerenja u doktore, izolirajući se od ikakve vlastite odgovornosti za svoj život i svoje zdravlje. I to uglavnom tako i funkcionira do onog trenutka kada udarimo glavom u zid i na najteži način shvatimo koliko smo izloženi, ranjivi i odgovorni.

Trebalo mi je valjda vremena da stvari sjednu na svoje mjesto i da ponovno uzmem kontrolu nad svojim životom. Uostalom da shvatim kako moj privatni problem može biti nekome drugome wake up call.

Rezime cijele priče je nimalo simpatična dijagnoza, mjeseci stresa i traženja najboljeg rješenja u moru opcija, operacija, strogo ležanje i nekoliko tjedana oporavka. Scenarij koji ako si iskusio jednom u životu, sigurno ne želiš ponovno, a ako nisi, vjeruj mi na riječ, ni ne želiš. Kad jednom uđeš u tu nesretnu bolnicu u milisekundi se rasprsne onaj balon od sapunice u kojem si do tog trenutka živio vjerujući u svoju nedodirljivost i bolest kao rijetkost. Brzo ti se svijest prebaci s vjerovanja u onu „to je nešto što se događa nekim tamo ljudima“ u onu „je li moguće da je svakome nešto“. A kad jednom otvoriš tu Pandorinu kutiju, nema povratka natrag. U trenutku kad sam počela pričati o svojoj dijagnozi i otvarati dušu ljudima oko sebe, kad sam počela s njihove strane dobivati njihove iskrene priče i komadiće duše, shvatila sam koliko smo kolektivno i individualno svi izloženi. Svaki dan. Na svakom polju.

Istina, protiv toga ne možemo. Ne mislim da smo Supermeni s početka priče i da nam je nedodirljivost u genetskom kodu. Ne vjerujem ni u one popularne vortex priče o pozitivnim mislima koje mogu pobijediti bolesti. Ne smatram ni da bismo kroz život trebali u konstantnom strahu i grču očekujući bolesti i dijagnoze iza svakog ugla.

Već vidim u svojoj glavi hordu onih s protuargumentima na ovo u stilu „ali redovito treniram“, „pijem smoothije svako jutro za doručak“ ili „nisam fan tableta, trpim uvijek ili tražim prirodno rješenje“. Ne pričam o tome. Pričam o činjenici da gotovo ni jedna moja prijateljica, a mahom smo sve na pragu tridesetih, nije još uvijek otišla na pregled dojki.

A sve što trebamo napraviti da bismo zaista bile odgovorne prema sebi je – redovito se kontrolirati. Toliko je jednostavno. Redovito se kontrolirati i upozoravati druge oko sebe da naprave isto, kao što udruga Europa Donna upozorava 365 dana godišnje, a mi se nerijetko oglušujemo. Postoje i još neke stvari koje možeš napraviti kako bi pomogao podići svijest o raku dojke i važnosti pregleda, na primjer, svi oni koji do kraja godine kupe Čarli s mirisom šumske jagode, pomažu udruzi Europa Dona, jer Labud od svakog prodanog proizvoda donira 50 lipa udruzi. Novac koji direktno odlazi za udrugu Europa Donna, koja nastavlja onih 365 dana godišnje nama u uho pričati o važnosti redovitih pregleda, i ako samo jednu osobu uspiju nagovoriti da ode i na vrijeme otkrije bolest i stane joj na kraj... već smo veliki posao napravili.

Preuzmimo svoj dio odgovornosti i posložimo si napokon ljestvicu prioriteta onako kako bi trebala biti posložena, zdravlje prvo, a onda sve ostalo. Na svijetu je ionako previše loših stvari da bismo si još i mi dozvoljavale da budemo neodgovorne prema sebi samima.

O autorici: 

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.