Nekada baba i deda, a nekada klinci koji tek otkrivaju izlaske i svijet noću. Takvi smo vam Boris i ja. Večer u kojoj me voza u kolicima ispred velikog trgovačkog centra mijenjamo za film, štapiće i sokić. I nikada nam nije dosadno, i ne mogu ni reći koje su mi od tih večeri draže. Ako baš moram, izabrat ću ove u kojima smo baba i deda.

Prije nekoliko večeri gledali smo film u kojem je Kristen Stewart medij. Na početku ne mogu ne misliti o silnim memeovima i onoj priči da u svakoj ulozi ima iste facijalne ekspresije. No jedan mi trenutak izoštri pažnju i sva osjetila. Naježim se kada čujem kako su ona i pokojni joj brat obećali jedno drugome da će se javiti s onog svijet, ovisno o tome tko prvi umre. Utišala sam se. Prestala sam s glupim komentarima i cijelo sam vrijeme pokušala Borisu reći da smo to jedna drugoj rekle moja majka i ja.

Što sam starija, sve manje pričam o tome i nekada mislim da je to velika greška jer mi smo ljudi loše isprogramirani kompjutori. Nama sve bježi.

U krevet sam otišla s mišlju da nikada nisi spreman na smrt roditelja. Nikada! Boljet će bez obzira na godine.

Nedavno je mojoj susjedi umro tata. Ona je često bila moja mama nakon što sam izgubila svoju.Bilo mi je sedamnaest. Ona mi je često brisala suze i smijala se mojim glupostima. Ona čita moje tekstove i hvali se mojim uspjesima kao da sam njezino dijete. Ona me brani kada ružno govore o meni. Ona je zaprijetila mom budućem mužu da vjenčanja neće biti ako ne prođe njezin ozbiljni intervju.

Kada se to dogodilo, nisam je nazvala jer nisam imala ništa pametno za reći. Nazvala sam njezinu kćer, moju najbolju prijateljicu, izrazila sućut i rekla joj da poljubi mamu za mene. Kad smo se ugledale, sve što sam joj mogla dati bio je zagrljaj i to je dovoljno, to je zbilja dovoljno jer nema tih riječi koje te mogu utješiti kada ostaneš bez roditelja.

Možda neki ljudi nisu ni svjesni da se njihovih zagrljaja i dalje sjećam. Sjećam se Tene sa šestog koja je te večeri spavala sa mnom u krevetu. Sjećam se Lee i Mire koji su donijeli hrpu čokoladica, pričali sa mnom o nebitnim stvarima i grlili me kada bi se suze same od sebe vratile na lice. Sjećam se i Dunje, i Luke, i Zvonka i prepune sobe koja je svakih pola sata bila ispunjena neugodnom tišinom. No oni su je prekidali, nekada namjerno, nekada slučajno, svi su znali da mi to tada treba. Kasnije, kada se sve to sleglo, uslijedili su razgovori od kojih mi je bilo lakše. Zvonko me naučio da se mame sjećam samo kroz smijanje i lijepe stvari, jer one ružne uopće nisu bitne.

Nikada nisi dovoljno star za smrt roditelja, boljet će uvijek, baš uvijek. Možda su sretnija ona djeca čiji su roditelji bili duže prisutni. Moja me majka nije mogla podržati u odluci da ću na maturalnu zabavu ipak u hlačama. Nije mi mogla brisati suze nakon loših odluka i slomljenog srca. Nije mi mogla reći da je sve u redu kada sam odustala od prvog faksa i nije mogla pročitati moju prvu objavljenu priču. Moja mi majka nije mogla čestitati kada sam dobila prvi posao i nije mogla reći „bravo, Nina!“ kada sam dala prvi otkaz. Moja majka neće biti tu da mi zakopča vjenčanicu i neću joj moći slati fotografije s medenog mjeseca. Moja je mama ovdje bila kraće, no svaki odlazak roditelja boli jednako.

Neki ljudi slijede one filozofije koje kažu da je patiti za mrtvim ljudima užasno sebičan čin. Mi smo ti koji želimo da oni kojih nema budu prisutni u nama bitnim trenucima. No ja ne mislim tako. Mislim da mi, koji smo bez roditelja ostali mladi, želimo nešto posve drugo.

Pokazati im da su te naučili kako biti dobar, svoj i pravedan. Kada pomislim na mamu, sjetim se otvorenih balkona, proljeća i mirisa juhe od rajčice. Sjetim se tog dana kada je otišla, novog početka i puta koji nije bio lak. Kada bi se srele, ona i ja, mislim da bi bila ponosna.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.