Kako vrijeme odmiče vidim da nas ima toliko vrsta da bi se doslovno knjige mogle napisati. Da, o vrstama ljudi. Ne mislim na boju, veličinu, spol ili nešto što je oku vidljivo nego na karakternu crtu koju osjetiš na vlastitoj koži.

Sjećam se kao da je jučer bilo kako mi je tadašnji rekao da sam u duši katolkinja, iako zna da sam ateist, ali da se ponašam full katolički. Nisam ga baš u potpunosti razumjela niti prihvatila njegovu opasku jer zazirem od takvih vrsta podjele.

I ne, nisam katolkinja, barem se takvom ne vidim i ne osjetim, a i premalo znam o tome da bih se trpala u taj koš. Doduše, znam da sam bolja osoba od većine onih koji se katoličanstvom busaju u prsa, to sam itekako naučila na teži način.

Još od malih nogu, tamo negdje kad te mama i tata pripremaju za svijet oko tebe, daju dobronamjerne savjete i primjere, guraju ti u ruke knjige i igračke, pamtim onu zlatnu: “Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi.” I tu ima različitih interpretacija, prijevoda, ali suština ostaje ista i načelno je to zlatno pravilo kojeg bismo se svi trebali držati.

Jer se pate barem dvije osobe, a nerijetko i više njih. Postoje ti ljudi kojima je zona komfora zapravo nesretna i nimalo ugodna, ali su se toliko naviknuli na nju da im je postala ugodna. I radije biraju patnju na koju su navikli nego sreću koja im je nepoznata. Klasičan primjer straha od promjene i ugode tamo gdje ga ne bi trebalo biti.

Ne želi da drugoj osobi bude bolje ili da netko bude sretniji od nje same. Kao kod malog djeteta, ako ono ima jednu barbiku ili paket legića, najčešće je ljubomorno na dijete koje ima više.

Kad pogledaš medije i naslove u njima jasno ti je da je većina ljudi ipak malo takva, “veseli” ih pročitati da je nekome gore. Da je netko umro prije njih, razveo se kao i oni sami, tužan je kao i oni sami… Stvaraju taj znak jednakosti u kojem izjednačavaju svoju patnju s tuđom, ili, umanjuju je pred tuđom ne bi li pronašli barem neku utjehu u tome.

“Ne želim ti olakšati” nije ništa drugo nego “Ne želim da ti je bolje nego meni, pa makar mi bilo još gore od ovoga sada.” i tako dok netko ne popusti, razboli se, odseli i/ili umre. Petog scenarija nema. A svi od ova četiri su grozni jer nikome nije dobro.

Ne znam, možda je problem u meni, ali ja se zbilja veselim kad je netko sretan, zadovoljan, ispunjen, uspješan i voljen. Ne osjećam ljubomoru u tom smislu i nisam tužna kad je meni gore nego nekome drugome jer se pokušavam ne uspoređivati nego gledati svoja posla i misliti na sebe. 

Ako sam nesretna popravit ću to tako da postanem sretna, pronađem stvari i ljude koji me vesele, ali neću pokopavati tuđu sreću kako bi moja nesreća bila izdržljivija.

Tu i je ta razlika jer ja si ne želim biti nesretna, dok mnogi oko nas ipak to, svjesno ili ne, biraju. Zvučim jako grubo kad kažem da si netko bira biti nesretan, ali tako zbilja jest.

Jesu li to kile na vagi, adrese, boje i oblici, nebitno je jer stvarno je sve na tebi i kako ćeš ti to doživjeti. Hoće li te promjena usrećiti ili je se bojiš unaprijed i pušeš na hladno?

Koliko god o tome razmišljala nije mi jasno kako se netko u startu boji promjene odnosno zašto i kako misli da će promjena biti gora od trenutnog stanja. Meni to sve nekako zvuči kao da ne želiš riskirati. Kao ljudi koji radije biraju biti u lošoj vezi u kojoj su nesretni nego da su sami.

Ili pak ljudi koji rade posao koji ne vole i ne žele se otisnuti u nekom drugom smjeru, jer što ako bude još gore, ili ako će zbilja morati raditi, ili će im se raspored i navike promijeniti?

Do idućeg puta, ne mrzi. Ni sebe ni druge.

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.