Izvoli. Jedi ovo. Pusti to! Napravi ovo. Napravi to ovako. Sada! Strgat ćeš, past ćeš, zaprljat ćeš. Zapamti to! Zaboravi! Nisi u pravu. Nemoguće je. Misliš da si posebna? Prestani biti glasna. Daj, izjasni se. Zar ti nemaš svoje mišljenje? Misliš da sve znaš? Kako ne razumiješ?

Uči! Radi! Duže, češće, više, bolje. Glup si. Nedovoljna si. Želiš biti drugačiji? Pričaš gluposti! Ne propitkuj. Ne preispituj. Ljutiš me! Boliš me. Je li to najbolje što možeš? Gori si od svih. Predebela si. Premršav si. Bježi. Bori se! Srami se! Trpi. Čekaj. Nemoj još. Usudi se. Gdje su ti muda?

To je misao koja će se istaknuti u silovitoj bujici misli onda kada više niti jedna brana neće moći zaustaviti njeno kretanje u posve pogrešnom smjeru. I tada će te upozoriti posljednjim upozorenjem. Natjerati te da napokon shvatiš. Da si zabrazdio, zalutao, otuđio se.

Udaljio se od svog izvora, od svoje svrhe, od božjeg u sebi i svemu oko tebe. Da ugađaš pogrešnim ljudima, da činiš stvari koje ne voliš, da ne vjeruješ u ono što stvaraš. Da si u stanju uma koje tvrdi da nikada ne činiš dovoljno za druge, da nemaš dovoljno za sebe i, ono najgore, da sebe samog smatraš nedovoljnim.

Imaš osjećaj da izgaraš u cijelosti, a koliko god jako plamtio, vječito si okružen tamom. I strahuješ od činjenice kako u toj tami više ne prepoznaješ ni ono što ti je nekoć bilo najpoznatije. A zašto? Bojim se da rijetki uopće dođu do točke da si postave to pitanje.

Puno je lakša, češća i jednostavnija opcija misliti kako je to sigurno stvar loše sreće, klete sudbine ili pak nečeg trećeg (ali jednako nepromišljenog i nesvjesnog!). Vrlo jednostavno – nije. Stvar je u tome što nas od najranijih dana uče (rekla bih šopaju potpuno neprobavljivim kvazi lekcijama) kako moramo biti SVE. U svakom trenutku, za svakoga, samo ne za sebe.

Hej, pa to bi bilo posve sebično! To je poruka koja se uglavnom šalje. Sva sreća, poruka danas više nije „mrtvo slovo na papiru“. Danas se ona može editirati do mile volje, a evo koja je moja poruka: Nikad nećemo biti dovoljno dobri za druge ako najprije nismo dovoljno dobri za sebe!

Ljudska ega su gadna stvar. Po definiciji, ego pretpostavlja aktivnost uma. Nama je prijeko potrebna aktivacija (buđenje!!) duše. Da bismo živjeli ispravno, dosljedno, usklađeno i balansirano. U prijevodu, zdravo i sretno. Upravo zato što smo vođeni egom i zadovoljavanjem njegovih nebrojenih potreba, u stalnoj smo potrazi i za jednim i za drugim. I srećom i zdravljem.

Uvjereni da je to nešto izvan nas, a ne naše prirodno stanje. U toj potrazi, mislimo da moramo slušati druge da bismo spoznali ono što je za nas ispravno. I nije najgore što slušamo druge, nego što smo u stanju povjerovati ama baš sve što prospu pred nas.

Od toga što moramo jesti, što ne smijemo ni u ludilu, koliko moramo vježbati, koje fakultete je najbolje završiti pa do toga koja su najpoželjnija radna mjesta, koliko djece je optimalno izrodit, po čemu si glavna faca, a po čemu nitko i ništa.

U stanju smo promatrati i istraživati druge vrste aktivno i temeljito, razvili smo tehnologiju o kojoj do ne davno nismo mogli ni sanjati, ali nikako da usmjerimo sva ta naša znanja, resurse i alate prema shvaćanju ljudske vrste. Na onoj najdubljoj razini.

Ipak smo mi previše apstraktni, previše složeni i previše zamršeni sustavi, zar ne? Pogrešno. Sve u ovom svemiru, ekspresija je jedne te iste pojave. Energije koja može vibrirati na visokim i niskim frekvencijama. I eto vam jednog mog zanimljivog uvida o ljudskoj vrsti koji je meni oduvijek bio intrigantno – šokantan: u pravilu BIRAMO vibrirati na vrlo niskim frekvencijama.

Pretpostavljam da je stvar u tome što odbijamo prihvatiti pravu istinu o tome tko smo i što odbijamo preuzeti odgovornost za naše postupke i, na koncu, živote koje živimo. Navikli smo biti podložni. Tuđim govnima, mišljenjima, kriterijima, problemima, vjerovanjima. Zlim jezicima i potpuno zdravim, a ipak slijepim očima.

Ljudima koji tapkaju u mraku, koji su vođeni egom i koji ne da ne čine dobro, nego direktno i bez srama čine zlo. Možda pronalazimo svojevrsno, uvrnuto zadovoljstvo u tome. Prepuštanje je na neki način lakše od borbe. Ja samo znam da to nije normalno, a bome znam i da sam sama, zbog javnog govorenja o tome, bivala prozivana ludom! I neka sam. Iskreno me zaboli dupe za to!

Ne marim i ne osvrćem se previše na takve komentare. Ne zaplićem se (kao nekad) u beskrajne rasprave koje evidentno nikada neće moći iznjedriti zadovoljavajući sporazum za obje strane. ODBIJAM biti podložna i vibrirati na niskim frekvencijama. Ne vjerujem da sam naivna ako činim dobro, ne pristajem šutjeti jer mi tako netko nameće, ne bojim se lažnih autoriteta i pokvarenih ljudi.

Izbjegavam kvazi prijatelje s kvazi dobrim namjerama. Prestajem biti svima sve i počinjem biti sebi sve! Čvrsto stojim iza svojih riječi kada kažem da smo sami svoji vođe, kreatori, iscjelitelji, najbolji prijatelji, ali i potencijalno najveći neprijatelji. Da je sve što nam se događa produkt naših ranijih misli i djelovanja, ničeg (i nikog!) drugog.

Čovječe, koliko duboko mora ići to korijenje negativnosti kad i na sam spomen nečeg pozitivnog, neke mogućnosti i drugačije perspektive, ljudi od tog bježe kao vrag od tamjana. Čvrsto sada vjerujem i u tatine riječi da đavlu nikad nije bilo nit će mu ikad biti dosta. Da svaka vrata na koja kucam, a ne otvaraju se, nisu moja.

Da život NIJE borba s pobijeđenima i poraženima na kraju, već ekspresija božanskog u različitim oblicima od kojih svaki ima svoju specifičnu zadaću na ovome svijetu. Koliko god ju mi, u tom trenutku, mogli ili ne mogli razumjeti. Da izglancana površina brzo gubi svoj sjaj jer, ako ih ne održavaš, iz dubina izviru slojevi i slojevi prljavštine koja se ponovno na njoj taloži.

Čemu god da sam bila izložena do sad, uvijek sam na kraju priče uspijevala ostat vjerna sebi, svojoj intuiciji, svom izvoru. Smatram to svojom najvećom vrijednošću. Želim, iz dubine duše vapim za tim, da čovječanstvo napravi kolektivni pomak na bolje. Uskoro. Jer nismo ni svjesni koliko su mržnja i destrukcija teški tereti.

I trenutno se samo postavlja pitanje kada ćemo puknuti pod njima. Želim da svatko tko je došao do ovog dijela teksta zastane na trenutak i zapita se: koliko je odgovoran za svoj život? Koliko vjeruje sebi, a koliko se prepušta drugima? Koji je broj na vlastitoj listi prioriteta, a koji na tuđim? Koliko je zadovoljan, zdrav i sretan (što su inače naša tri prirodna stanja iako nas stalno uvjeravaju u suprotno)?

Koliko je zadovoljan odgovorima na ta pitanja i, na posljetku, što planira poduzeti ukoliko nije? Tim se činom podižu frekvencije, tim činom dolazimo do promjene. Najprije u sebi, za sebe, a onda tek u drugima i za druge.

Not the other way around!

O autorici:

Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.