Ne držim dijete pod staklenim zvonom, sam mora naučiti
Njegove ocjene su njegov izbor. Na njemu je da odluči hoće li biti kuhar ili inženjer, a na meni da ga spremnog ubacim u ring života, pripremim na prve jače udarce
Petnaestak godina unazad često sam bila u žestokim raspravama kako ispravno odgojiti dijete. Dok je jedna prijateljica zagovarala disciplinu, druga blagost, ja se nisam opterećivala pravilima odgoja. Više je to kod mene išlo spontano, dan po dan.
Nikad neću zaboraviti izraz lica svoje mame kad smo, u zlatnim vremenima, nas troje sjedili na terasi jednog kafića u Španjolskoj. Konobar mu je donio sok bez slamke. Upitao me mali da odem po nju, a ja mu odgovorila neka ide sam. „Kako te nije sram? Teško ti je dignuti se? Ima samo tri godine...“ žestila se mama dok se mali nije vratio. Sa slamkom. Kako je do nje došao, na kojem ju je jeziku tražio kad ni hrvatski nije govorio kako spada, uopće me nije zanimalo. Važno mi je bilo i tako malog naučiti ga da traži što želi.
Naučio je na malo teži način
Kad smo uselili u naš stan proglasila sam ga, kao jedino muško, glavom naše male obitelji, a on je kao 10-godišnjak jako ozbiljno shvatio svoju dužnost. Odluka je bila njegova i kad smo morali birati hoćemo li platiti struju ili njemu kupiti traperice. Nepošteno sam mu stavila taj teret na leđa, no baš zbog spoznaje da može hodati u novim trapericama, ali onda možda nećemo imati na čemu kuhati, danas s obje noge čvrsto stoji na zemlji. Grinta, naravno, što nemamo za novi kompjutor, nije najsretniji što ne dobije svaki put 20 kuna za izlazak, ali upravo zato mali tri puta razmisli prije nego potroši svaku kunu.
Nikad od njega nisam skrivala ni tuge ni veselja. Biti mama, po meni ne znači držati dijete pod staklenim zvonom, raditi drame zbog svake loše ocjene pa se onda pretvoriti u 'kontrolfrika' njegovog života. Njegove ocjene su njegov izbor. Na njemu je da odluči hoće li biti kuhar ili inženjer, a na meni da ga spremnog ubacim u ring života, pripremim na prve jače udarce. Ono najvažnije, da nikad ne smije udariti ispod pojasa, već je svladao.
Počet će spremati sobu čim doma dovede prvu curu, uvjerena sam
Već sada zna da unatoč velikom društvu ima tek dva prijatelja. A njih trojica rado se nalaze kod mene doma. Tada se pretvorim u čarobnjaka koji toj mladosti ni iz čega u hladnjaku, uvijek stvori nešto. I bez obzira na egzistencijalne brige i nagomilani premor, do sitnih sati pažljivo slušam prve ljubavne jade. Istina, nakon tih druženja mali i ja ratujemo tko će pospremiti njegovu sobu, a na zgražanje mojih prijateljica, to uglavnom napravim ja. „Mora znati svoje obveze“, kažu mi one čija djeca, istina, pospremaju sobe, ali baš iz usta tih prijateljica često čujem i „Ne znam što ću s njim, ne znam s kime je, ni kad će doći“ . Sa 17 godina?! U svakom trenutku znam gdje je i s kime moj sin. A soba? Počet će je spremati čim doma dovede prvu curu. Kad mu se mlada dama prvi put okrene i s gnušanjem izađe iz tog svinjca, soba će, uvjerena sam, blistati više nego sada, kada ja dušu u njoj ispustim. I to ne samo dan nakon mog spremanja, nego uvijek.
Ne mogu ga cijeli život samo cmakati
Dva tjedna uoči svog 17. rođendana, mali se itekako zna izboriti za sebe. Snalažljiv je, domišljat, oprezan, sto će pitanja postaviti prodavaču prije nego nešto kupi i puno ga je teže prevariti nego mene. Naravno da mi ni prije 14 godina nije bilo teško ustati i otići po slamku, ali namjera je već tada bila baciti ga u vodu, jer će i u njegovom životu biti malo ljudi biti koji će mu tepati i gladiti ga peruškom. Nitko sretniji od mene da ga cijeli život mogu samo cmakati, ali moja uloga u njegovom odrastanju je pripremiti ga za život. Počevši od slamke.
