„Noć je mračna i puna užasa.“
Crvena svećenica, Igre prijestolja

Mnoge legende i priče o nastanku svijeta govore kako u početku nije postojalo ništa osim mraka sve dok u bljesku svjetla nije stvoren svemir. Mnoge kulture diljem svijeta zaziru od mraka, a crnom bojom opisuju se strašne i negativne stvari, primjerice, čudovišta s oštrim zubima obično vrebaju u mraku baš kao i provalnici.

Svi znamo da se djeca boje mraka, a kada odrastemo smo manje-više svjesni, barem na racionalnoj razini, da ne trebamo strahovati kada ugasimo svjetla… ili si to mantramo kada se odjednom unervozimo u mraku jer ostaje činjenica da se mnogi od nas i u odrasloj dobi boje mraka. Neki strahovi koji nas more proizlaze iz specifičnih životnih situacija dok su drugi urođeni i univerzalni.  Strah od mraka, koji je u svom ekstremnom obliku poznat pod nazivom aklufobija, spada u potonju kategoriju.

Gledano iz evolucijske perspektive, posve je smisleno da je strah od mraka urođen. U samim počecima čovječanstva, kada smo tamu mogli otjerati samo vatrom ako smo je znali upaliti i pri ruci imali suha drva, naši preci su bili ranjivi jer nisu mogli vidjeti vrebaju li ih u sjenkama neprijatelji ili predatori. Drugim riječima, nije mrak sam po sebi ono što je našim precima tjeralo strah u kosti, nego sve ono što bi se moglo skrivati u mraku. Strah je povezan s načinom na koji interpretiramo situaciju.

Danas, u razvijenim dijelovima našega planeta u situacijama mira, taj strah može raditi više problema nego što bismo od njega mogli imati koristi, ali i dalje zadržava svoje mjesto u našim umovima kao manifestacija svega onoga što je strašno i nepoznato. Naša nemogućnost da se pripremimo za ono što bi moglo vrebati u mraku čini nas anksioznima zbog čega bismo se mogli početi ponašati nelogično iako smo generalno govoreći razumni ljudi. Primjerice, škripanje parketa, prozora i vrata tijekom dana nešto je što će većina nas ignorirati dok bi neke od nas isti zvukovi tijekom noći mogli strašiti do te mjere da nećemo moći zaspati.

Pojava određenih strahova, uključujući i strah od mraka, sastavni je dio normalnog ljudskog razvoja. Strah od mraka rijetko se javlja prije druge godine života, a smanjuje se i obično nestaje tijekom odrastanja, obično nakon devete godine. Strah se javlja jer dijete postaje svjesno mnogih stvari oko sebe koje ne može u potpunosti pojmiti, a generalno govoreći djeca imaju manji osjećaj kontrole nad svojom okolinom u odnosu na odrasle.

Drugim riječima, djeca će osjećati veću strašljivost i anksioznost u odnosu na odrasle koja se potom može ispoljiti kao specifičan strah od mraka. Djeca vjeruju u mnoge stvari koje nam se iz odrasle perspektive mogu činiti smiješnima kao što je to da bi ih netko po mraku mogao oteti ili im ukrasti igračke. Rastom i sazrijevanjem djeca stječu sve veći osjećaj kontrole nad svojom okolinom pa se onda i strašljivost smanjuje.

Mnogi roditelji ne doživljavaju strah od mraka kod svoje djece ozbiljno, a ako ih nervira to što im se njihov mališan tijekom noći došulja u krevet, mogu djetetu kupiti noćno svjetlo koje djeci ne pomaže u razvoju mehanizama suočavanja sa strahom. Najčešći način na koji se roditelji nose sa strahovima svoje djece je to da im govore da se nemaju čega bojati.

Kada djeca ne razumiju od kuda dolazi zvuk usred noći, njihova mašta može popuniti praznine strašnim stvarima. Davide Russo je osmislio Glow Away, proizvod koji uključuje knjigu o magičnom biću koje se zove Boo i koji može baciti čaroliju kako bi se riješio čudovišta koja se skrivaju u mraku. U paketu dolazi i prekrivač koji zasvijetli kada se ugasi svjetlo. Racionala proizvoda je da se dječji strahovi baziraju na dječjoj mašti i da iako djeca ne razumiju da ne postoje čudovišta, itekako razumiju da se protiv čudovišta mogu boriti čarolijom.

Russo smatra kako u nastojanju da pomognemo djetetu možemo koristiti ono što se prirodno javlja u tijeku dječjeg razvoja između druge i treće godine, a to je magično mišljenje. Ovaj oblik razmišljanja može navesti neku djecu na ideju da će određena ponašanja utjecati na ono što se događa oko njih iako u stvarnosti ponašanje i posljedica nisu uzročno – posljedično povezani. Primjerice, dijete može vjerovati da hrana ima dobar okus samo ako je jedu sa rozom ili plavom žlicom ili da će ih od čudovišta iz ormara spasiti njihova posebna dekica koja čarobno svijetli u mraku.

Strah od mraka kod odraslih osoba javlja se onda kada osjećaju da bi mogli izgubiti kontrolu zbog nečeg nepoznatog. Istraživanje provedeno u Ujedinjenom Kraljevstvu 2012. godine pokazalo je kako se 40% ispitanih odraslih osoba boji hodati po stanu s ugašenim svjetlima, a 10% ispitanika je reklo kako se ne žele ustati tijekom noći čak niti da bi otišli na toalet. Istraživanje provedeno u Australiji 2017. godine pokazalo je da se 72% odraslih boji mraka, a kod trećine je strah toliko snažan da se ne osjećaju sigurnima u svojim domovima po mraku. Kao najstrašnije prostorije u kućama ispitanici su naveli garaže, hodnike i dnevne sobe.

Osim toga, ako se bojimo mraka tada je vjerojatnije da jurimo kroz mračne garaže ili hodnike, a ono što bismo mogli je usporiti korak, osvijestiti strah koji osjećamo i pokušati racionalizirati ono čega se plašimo. Očito treće rješenje je da jednostavno upalimo svjetlo.

Istraživanje iz Australije pokazalo je da bi se 10% osoba osjećalo sigurnije s boljim osvjetljenjem u svojim domovima, a 25% ih smatra da bi se zbog boljeg osvjetljenja osjećali opuštenijima kada zađe Sunce. Dobro osvjetljenje bi nas moglo umiriti jer se možemo uvjeriti da nema opasnosti, a i sigurniji smo i u to da bi se lakše snašli ili pobjegli ako bi se opasnost pojavila.

Upalite svjetlo<3

Literatura:
Emanuel, D. (2017). The psychology of black and why we´re scared of the dark.
Romm, C. (2016). Why Some People Never Grow Out of a Fear of the Dark.
Rosenberg, I.D. (2013). Phobias And Fear.
Sergan, E. (2015). The Psychology Of Sleep: Fear Of The Dark, A Spell-Casting Blanket,
Kids, And Imagination.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.