Prije tri godine Zoran Milanović je obećao: "Tako mi Boga, neću se osvrtati na ono što je bilo ranije". Sada ne radi ništa drugo, nego traži alibi u onom što je bilo prije.
Premijer Zoran Milanović "ne bježi od odgovornosti" zbog jedanaest uzastopnih kvartala gospodarskog pada, rekordnih za jednu europsku Vladu.
Ali ipak se ne osjeća odgovornim.
Odnosno, kaže da je odgovoran, ali nije kriv.
Za sve je kriva bivša vlast. U nju upire prstom, iako se prilikom preuzimanja dužnosti svečano zakleo da to neće koristiti kao alibi. "Tako mi Boga, neću se vaditi na ono što je bilo ranije", kazao je prije tri godine u Hrvatskom saboru.
A evo, u zemlji u kojoj je skoro već i Bog rekao "laku noć", premijer sada ništa drugo ni ne čini, nego se vadi na ono što je bilo ranije. I to nakon što je iznevjerio predizborna obećanja, odustao od planova ili ih naprosto proglasio "figurativnim", nakon što je promijenio pola tuceta ministara, u više navrata priznao da je pogriješio i okretao Vladu u svim pravcima kao da je riječ o gliseru, a ne tankeru. Ili Titanicu.
Sada se ipak sjetio da su za sve krivi oni prije njega.
Premijer ne bježi od odgovornosti, ali nije odgovoran.
To je njegova neoboriva logika.
Nema ni potrošnje, ni rasta
Pa tako Milanović sada, u izjavi iz Bruxellesa, svaljuje krivnju na napuhani balon stanogradnje i osobne potrošnje, premda njegova ministrica graditeljstva sveudilj polaže kamene temeljce za nove POS-ove zgrade po Hrvatskoj, a premijer je u više navrata odbijao zahtjeve za rezovima i reformama, objašnjavajući kako time želi zaštititi osobnu potrošnju kao temelj rasta BDP-a.
Pa sad nema ni osobne potrošnje, ni rasta BDP-a.
Što je još zanimljivo, premijer i danas, nakon tri godine na vlasti, nastupa kao neovisni analitičar, komentator hrvatske zbilje, kao netko tko ima potrebu objasniti nam zašto propadamo i tko je za sve to zapravo kriv. Iako bi nam trebao ponuditi konkretna rješenja i govoriti o vlastitoj politici, o rezultatima - ili bolje promašajima - svoje Vlade.
U istoj mjeri u kojoj nam ne trebaju njegove šuplje priče o "preuzimanju odgovornosti", tako nam ne trebaju ni njegove dubokoumne analize. Trebaju nam brzi potezi, a ne brzometne isprike. Trebaju nam rezultati, a ne već pročitani alibi.
Na početku mandata, dok su svi naveliko govorili kako je HDZ kriv za propast države, Milanović je velikodušno obećavao da se "neće vaditi na ono što je bilo ranije".
Povratak u prošlost
Sada kad je došlo vrijeme da njegova Vlada preuzme odgovornost za sve promašaje - zbog porezne politike, manjka investicija, pada kreditnog rejtinga, pada proračunskih prihoda, pada BDP-a - Milanović se vraća na ono što je bilo u periodu između 2000. i 2010. godine.
Kao da mu je to palo na pamet kad je nabasao na neki članak u omiljenom mu Economistu. Ili mu je to netko dobacio na ručku.
Ovoga vikenda zvučao je kao da njegova Vlada nudi značajniji zaokret. Pa je, između ostalog, spomenuo turizam kao jednu od gospodarskih grana koje bi trebala generirati rast.
Iako je turizam, kao što smo i ove godine vidjeli, najlabavija od svih grana.
Dok je istovremeno gospodarska politika njegove Vlade u protekle tri godine dodatno osakatila ostale generatore rasta.
Zbog toga nije baš jasno na što točno Milanović cilja kad ponosno poručuje kako "ne bježi od odgovornosti".
Ako ne bježi od odgovornosti zbog toga što je BDP konstantno padao tijekom čitavog mandata njegove Vlade, to bi valjda trebalo značiti da priznaje neuspjeh. Priznaje da je njegova Vlada produbila krizu, produljila agoniju, prolongirala oporavak i izgubila povjerenje svojih građana.
Ostavka da, ali čija?
A što dolazi nakon tog, ne baš previše suvislog, priznanja odgovornosti?
Upiranje prstom u bivšu vlast i sadašnju oporbu? Ili podnošenje ostavke?
I čija bi to odgovornost točno trebala biti: isključivo premijerova, odgovornost čitave Vlade ili kompletne Kukuriku koalicije?
Ako je Milanović govorio u vlastito ime, onda su stvari jednostavne. Njegov odlazak iz Vlade ne bi nužno doveo do prijevremenih izbora i odlaska s vlasti Kukuriku koalicije. Ona ima u parlamentu dovoljno komotnu većinu za izglasavanje novog mandatara kojemu bi predsjednik države više nego rado ponudio priliku da sastavi Vladu.
Nije se to jednom dogodilo u nedavnoj prošlosti.
Ako, pak, Milanović spominje tu nesretnu odgovornost u ime čitave Vlade i pritom još naglašava kako se ona kadrovski osvježavala, ali uzalud, onda su prijevremeni izbori nužnost.
Pa da birači ocijene vjeruju li Milanovićevim komentarima ili su spremni dati mandat novoj vlasti.
Koja bi preuzela odgovornost, a onda upirala prstom u svoje prethodnike. I tako unedogled, dok napokon ne ispustimo dušu.
