Vršac pun veselih Slovenaca, a naših navijača samo šačica

Iritirali su nas ti Islanđani svojom kvalitetom do samoga kraja, kao da nikako nisu željeli shvatiti da na kraju mora završiti onako kako je završilo. Pobjedom Hrvatske u stilu koji je, kako kaže Blaženko Lacković, i njima već postao navika. Teško, jedva, uz mučenje... A moglo je biti i kudikamo lakše, jednostavnije, samo da je Igor Vori zabio onaj zicer na dva igrača više nekoliko minuta prije kraja.

- Eh, moglo je... Ali da sam to zabio, ne bi bilo ovako zanimljivo do kraja - sa smiješkom je rekao hrvatski div sa crte kad je sve već bilo gotovo, kad su dva silno važna boda već bila u džepu.

Nezgodan je Island, prepun brzih, snažnih i tehnički vještih igrača. Loša kombinacija za protivnike, zar ne? No njih smo apsolvirali, najteži dio posla trebao bi biti iza nas. Sutra slijedi Slovenija, u petak Norveška, a te dvije momčadi ne djeluju kao bauk. Iako, to vam je valjda jasno, ni tu neće biti šetnje, živci će ponovno morati biti spremni na kidanje.

Slovenci imaju "našeg" Špilera, imaju i donedavno "našeg" Škofa, ali imaju i snažan vjetar u leđa s tribina. Vršac je pun raspjevanih Slovenaca. Izgubili su od Norveške, prosuli pet razlike u drugom poluvremenu, no navijači ne očajavaju. Ne, oni radije piju. Utorak navečer u Vršcu, grad miran i tih, ali oni nisu odustajali. Jedan je, vidio sam, ležao na cesti zato što je to baš fora, drugi se izgubio u WC-u od tri kvadrata, treći "davio" sve na koga je naišao. Imaju ljudi dobru logiku. Dodeš na putovanje i, ako pobijediš, slaviš. Ako izgubiš, utapaš tugu u alkoholu. I u toj igri teško možeš ostati žedan.

Zapravo, tu je riječ o jednoj velikoj enigmi. Slovenci već godinama nemaju rezultate, aktualna momčad je, u najmanju ruku, prilično skromna, ali njih je puna dvorana. Došli su na odmor, uživaju u čarima Vršca, gledaju rukomet i navijaju. Hrvati, s druge strane, imaju momčad koja je već jako dugo u svjetskom vrhu, a nema ih nigdje. Dobro, da budemo do kraja precizni, kolega je nabrojao 26 navijača u kockastom. Ni više ni manje. Ljudi nemaju love za ekskurziju u Vršac, čuvaju se za Novi Sad, koji je ipak nešto bliže, možda se i boje putovanja u Srbiju... Tu negdje valjda treba tražiti razloge što ih je samo 26.

A dok je Hrvatska odrađivala posljednje pripreme za početak okršaja sa Srbijom, u press centru odvijalo se nešto poput drame. Ušetao je stariji gospodin, Partizanov šal oko vrata, naherena kapa na glavi i vjerojatno nekoliko promila previše. Bez akreditacije, bez karte, bez ikakvog prava da bude ondje. A opet je došao, sjeo ispred televizije i krenuo pratiti jednu od utakmica.

- Gospodine, molim vas da izađete, smetate ljudima koji rade - obratio mu se mladi zaštitar, neobično strpljiv momak.

- Ja smetam? Jedini tko ovdje smeta si ti. Smetaš meni dok gledam utakmicu - mrtav-hladan odgovorio je starac.

- Moramo vas izbaciti van, gospodine, nemate pravo biti ovdje - opet je pokušao zaštitar.

- Pa jeste vi normalni?! Imam 78 godina, bolestan sam, a vi biste me izbacili na ovu hladnoću - isukao je starac novi argument.

E, na to zaštitar nije imao odgovora. Pa je pozvao pomoć.

- Ne, ne idem van. Otići ću odavde samo mrtav - zaigrao je starac na kartu suosjećajnosti.

Šef osiguranja imao je jednako uvjerljiv argument.

- Gospodine, radite kazneno djelo. Kazna vam je dva milijuna eura - ispalio je gospodin u odijelu.

Starac je još nešto pokušavao, ali nije mu prošlo. Desetak minuta poslije, nakon još nekoliko rečenica tipičnih za dobre srpske komedije, ipak je izašao. Živ i na nogama. Nije mu pomoglo ni to što se pozivao na stanovitog Jovicu, čovjeka s takvim imenom ovdje nitko nije znao. Progunđao je još nešto na odlasku i laganim korakom otišao dalje. Na toplo, nadam se.

Snijeg se, hvala na pitanju, jučer otopio, temperatura je pristojna za ovo doba godine, ali puno važnije od toga je da je radna temperatura naših rukometaša sve bolja. Led su probili, sad moraju probiti i Škofa. A tu bi, nadam se, trebali imati manje problema nego zaštitari sa živopisnim starčićem iz press centra.