Kada sam počela isto samopouzdanje primjećivati kod većine Iraca, počela sam se pitati u čemu je stvar. Irce krasi nevjerojatno samopouzdanje.

Naime, iako neke kolegice doista imaju izvanredno znanje i podlogu za samouvjerenost, većina ih ima polovično ili čak vrlo loše znanje, no nastup – fascinantan – sve zna, sve može, sve je probala raditi, a onda kada treba odgovoriti na konkretno pitanje ili riješiti konkretni problem – doslovno nema pojma.

U Irskoj je vrlo često da računovođe rade samo jedan dio posla (recimo samo ulazne ili samo izlazne račune, samo izvode ili samo plaće). Propisi se ne mijenjaju, vrlo su jednostavni, sve se može pročitati online.

Istovremeno hrvatske računovođe uvijek moraju znati sve te dijelove računovodstva i uvijek imaju jako dobro znanje. U svakom slučaju bolje nego većina Iraca.

No hrvatski računovođe, naviknuti na stalno kažnjavanje, na stalno mijenjanje propisa i traženje dlaka u jajetu, imaju potpuno uništeno samopouzdanje i stalno se boje da će nešto krivo napraviti. Vrlo slična situacija je i sa pripadnicima ostalih “istočnih” zemalja. Ogromno znanje praćeno strahom i nesigurnošću.

Okružena sam računovođama po cijele dane, a osim toga, u firmi u kojoj radim zapošljavala sam nove ljude pa sam bila na brojnim razgovorima za posao.

Istovremeno, Irci se uopće ne boje da će nešto krivo napraviti jer čak i ako naprave, neće se ništa dramatično desiti – popraviti će i to će biti to, neće biti ni kazni ni drame. Bez razmišljanja će reći da su spremni sve napraviti iako nemaju pojma šta ih čeka.

Pitala sam se – kako je došlo do toga?

Ako se vratimo na nekoliko tekstova o školama u stvari je vrlo lako povezati kako i kada je počelo a uništavanjem tj. podizanjem samopouzdanja:

Ovdje se u školama jako pazi na emocionalni razvoj, jako se pazi na odnos prema djeci. Na testovima nema trik pitanja – ono što se uči na nastavi, to se ispituje na testovima. Kakav god rezultat testa bio, djeci se naglašava upravo pozitivna strana rezultata: bravo, napisao si čak 50% testa! Ne kažu – to je jako loše, pola testa si napisao krivo. Na kraju godine ako ne postignu fenomenalne rezultate, neće pasti razred, neće im se desiti da se ne mogu upisati u srednju školu. Savjetovati će ih se da se razvijaju u onim predmetima koji ih zanimaju. Ako nisu dobri u nekom predmetu, jednostavno ga neće morati učiti, ne dovode ih u situaciju da godinama uče predmete koje mrze.

Učiteljica neće polovici prvašića dati jedinice iz testa, jer zna da time neće ništa korisno postići osim im uništiti samopouzdanje.

Ovdje, svako dijete se hvali upravo za onaj segment u kojem je uspio i potiče ga se da se razvija u tom segmentu, ne kudi ga se zbog nečega što je napravilo loše.

Ne moram govoriti kako je u Hrvatskoj jer pretpostavljam da to svi znate, no stalno se traži što je krivo i traže se razlozi za omalovažavanje. Kad samo pogledam koliko je naša gramatika komplicirana, čini mi se da je takva izmišljena samo zato kako bi oni koji znaju gramatiku mogli omalovažavati “one polupismene budale” koji ne znaju  č ili ć ili da se imenice na -ski – ški – ili -čki pišu malim slovom? Koja budala je uopće smislila to pravilo i čemu? Osim da se može reći kako je onaj tko to nije usvojio nepismena budala. Vjerujem da taj dio ne moram uspoređivati s engleskim (da, oni bi napisali veliko slovo “Engleskim”, na kraju krajeva, zašto ne?)

Nakon što godinama djecu učimo kako nikad ne mogu biti dovoljno dobri, ta djeca odrastu, počnu raditi te tada ponovo prolaze iste filmove (pogotovo u računovodstvu) nikad ne mogu biti dovoljno dobri, uvijek je nešto krivo, uvijek je nekakav zakon koji je izmišljen prije pet minuta ili loše napisan, razlog za kaznu i za smak svijeta.

Imamo naciju ljudi koji jedva čekaju da susjedu krepa krava ili da kolegi podmetnu nogu. Naciju koja ne može shvatiti da se negdje lijepo živi, čiji ljudi smatraju da su priče iz Irske neistinita propaganda.

Naravno da nam se iz perspektive svakodnevnog širenja stresa, negativnosti i mržnje, Irci čine kao nacija napušenih ljudi. Ma nisu napušeni, samo nisu izluđeni stalnim kritikama, dramama i strahovima.

Doista ne mora biti tako, postoje nacije koje znaju živjeti sretno.

Postoje zemlje u kojima ljudi nisu zli jedni prema drugima.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O blogu:

Priče Hrvatice koja je novi početak odlučila potražiti u dalekoj Irskoj. Osim na blogu 'Zagreb - Dublin', njena iskustva možete pratiti i na Facebooku te Instagramu. 

O BlogBusteru:

'Ispričaj svoju priču.' To je otprilike moto BlogBustera, nove platforme na kojoj Styria, vodeća medijska kompanija u Hrvatskoj, okuplja najzanimljivije domaće autore, blogere i komentatore, ali i sve one koje će iz vedra neba 'puknuti' inspiracija pa će poželjeli svoje iskustvo podijeliti na mreži s rekordnih milijun i pol jedinstvenih korisnika mjesečno. Ukoliko ste jedan od njih javite nam se na mail blogbuster@styria.hr, a pratiti nas možete i na Facebooku.