Ovo je priča temeljena na dnevniku žene koja je za vrijeme drugog svjetskog rata uspjela izvući preko 10.000 djece iz koncentracijskih logora.
Napokon imamo hrvatski film koji zaista morate ići pogledati!
Kroz film vidimo kako je počela sa svojim humanitarnim radom i kako je to eskaliralo u akciju spašavanja radi koje je na kraju ovaj film i snimljen.
Na kraju osvrta na Generala sam bio pitao kakve biste filmove vi htjeli da se snime, a ja sam dao par svojih primjera koji bi za krajnju poruku trebali inspirirati ljude i imati na kraju snažnu pozitivnu poruku. To je upravo Dnevnik Diane Budisavljević. Nemojte me krivo shvatiti, ovo nije lagan film, ovdje nema veselja. Težak je, turoban i vrlo ćete vjerojatno makar zasuziti na nekim dijelovima. Ali krajnja poruka je izuzetno moćna i pozitivna i trebalo bi ju čuti što više ljudi.
Pogledajte video osvrt:
Inače zamjeram kad naši filmovi izgledaju ukočeno, kad nema puno rada kamerom, kad su glumci ukočeni, ali ovdje to stvarno paše. Većina kadrova, koliko sam mogao primijetiti su bili, fiksni, ili se kamera minimalno pomicala. Kad dodate tome još i činjenicu da je film crno-bijeli, imate da u biti listate jedan veliki fotoalbum s početka 40-ih godina prošlog stoljeća.
Ovdje nema mnogo dijaloga, a i kad ga ima, u skladu je s vremenima, vrlo oprezan i odmjeren i lako ćete reći da je ukočen. Alma Prica je odlična u glavnoj ulozi, možete ju gledati i bez zvuka i sve jasno pročitati na njenom licu. Mislim da je zakinuta za nagradu u Puli, iako svaka čast i Hristini. Što se drugih likova tiče, ima ih, čak i povijesno važnih ličnosti, ali njima se film baš i ne bavi, naglasak je gotovo uvijek na glavnom liku.
Kad kamera nije na liku Diane, onda je spašenoj djeci koja su sad stari ljudi i pripovijedaju o svojim iskustvima u logoru. A kad nismo na njima, onda smo prepušteni na milost i nemilost dokumentarnim snimkama te djece u logoru. To mi je bio definitivno najteži dio filma, a vjerujem da nisam sam u tome. Muzika ne pomaže, još vas dodatno zgrabi i ne dozvoljava vam da se emocionalno distancirate od toga što gledate.
Mislim da je Dana Budisavljević, redateljica, napravila točno onakav film kakav je htjela. S jako malo toga, jer film ima relativno mali budžet i to se vidi, rekla je jako puno. Inače, nije uopće dug, mislim da ne traje niti sat i pol što je ugodno osvježenje, ali i dokaz o kvaliteti režije. Očito imaš jasnu viziju i jako dobro znaš što radiš kad s malo resursa pošalješ ovako snažnu poruku o individualnoj ljudskoj snazi koja pokreće nešto što je apsolutno dobro, ispočetka se oslanjajući isključivo na dobrotu individualaca, a tek kasnije nekih institucija. Mogao bih stvarno razvezati o ovom filmu, ali neću. Ako ste ikako u prilici i ne straše vas teške teme, obavezno ga pogledajte.