Moram priznati da uopće nije lako preživjeti dječji rođendan

Neki dan sam na Facebook statusu svoje prijateljice pročitala status - preživjela dječji rođendan... Dovoljno da me vrati 11 mjeseci unatrag i na dosad jedini dječji rođendan koji sam preživljavala kao majka. I moram priznati da to uopće nije bilo lako. 

Naime, ja sam svečano odlučila da će moje dijete rođendan slaviti onako kako smo mi to radili. Naravno, dokle on to bude htio. Bez igraonice, kino rođendana, McDonald'sa, sa tortom koju mu ja pečem, domaćim kolačima i društvancem kakvo bude htio. Ok, za prvi rođendan sam ja izabrala društvo, ali kunem se da se možda već iduće godine neću petljati u popis gostiju. 

Sve sam super osmislila - čokoladnu tortu koja spada u onu kategoriju da nestane u par minuta, domaće kiflice, malo narezaka, salata za goste vegetarijance, uglancala stan, sredila svoju malu obitelj i nestrpljivo čekala goste... Volim ja kad nam dođe društvance, volim kad je žamor, kad muzika svira, kad se može fino pojest, baš mi je to super, a kud ćeš bolji povod od dječjeg rođendana.

Prva prepreka u nizu bila je moja osvetoljubiva prijateljica (i to najbolja). Kupila je mom sinu za rođendan vlakić koji svira - glasno, dosadno i prilično zanimljivo svima ispod pet godina. Moj se sin raspametio od sreće, upalio vlakić i nakon par sekundi otišao svojim putem, no prokleti vlakić nismo smjeli ugasiti. Čim bi ja stisnula off dotrčalo bi neko dijete i opet ga upalilo. I tako, časna riječ, pet sati. 

Uz milozvučni vlakić svirali su i hitovi koje je moj mužić pustio da malo opusti atmosferu. I tako, ponavljam, pet sati. Ugasi vlakić pa dotrči neki od dvo, tro ili jednogodišnjaka i pali ga ponovno, stišaj CD, a ono dolazi neko od 30-godišnjaka i poglašnjava.

Musavi od čokolade, svi su morali poljubiti Tweetyja

Druga prepreka se pokazala torta, a ja sam se na njoj pokazala kao vrlo neiskusna u proslavama dječjih rođendana. Naš prijatelj, otac troje djece, čim ju je ugledao razvukao je najveći osmijeh na svijetu i rekao: Uf, čokoladna torta, a došla su moja djeca... Priznajem, nisam bila svjesna da je to prijetnja. 

Da ne duljim, djeca su stvarno dobro primila tortu, toliko dobro da su svoje slatke, male čokoladne prstiće svi redom brisali u moje nekoliko tjedana ranije obojene zidove, neki u nove zavjese, nešto čokolade sam pronašla i na posteljini, a najgore je prošao veliki plišani Tweety kojeg su čokoladni musavci morali malo izljubiti.

Iz svakog kutka stana čulo se samo mamaaaaaaa

Treća prepreka bila je buka koju ti mali stvorovi mogu kreirati - vriskovi, plakanje, navlačenje za uši pa opet plakanje, urlanje, pa bezbrojno zazivanje mama, mama, ma-maaaaa iz svakog kutka mog stana. Iz ladice, ormara, kupaonice u koju su se zaključali ili u koju moraju ići na toalet uz asistenciju, vrta, balkona, sobe, ispod kreveta...od svuda buka i zazivanje majki. Nitko da bi oca pozvao. Pa nabijanje igračkama i ostalim predmetima za koje oni misle da bi bili super igračke...

I kada su mali anđelčići otišli ja sam ugasila vlakić. Razmišljala sam i o tome da ga brutalno spalim na lomači, no u prilog svojeg toplog karaktera ću samo reći da mu je ovog ponedjeljka napokon crkao drugi set baterija i moj sin je to prihvatio bez suza. Kao i objašnjenje da se baterije više nigdje na kugli zemaljskoj ne mogu kupiti. 

Morala sam i mačku oprati od boje

A stan? Kao da ga je poharalo krdo slonova, a ne pet-šest nejake dječice i pripadajući roditelji. Mnogo puta smo organizirali zabave u našem domu, no nikada, bez obzira na sastav gostiju, a uvjeravam vas da je bilo svega, nisam iz perilice za suđe spašavala Lego kockice, iz perilice rublja muževe tenisice, nikada nisam morala prati i nanovo bojiti zidove i baš nikada nisam morala oprati mačku kojoj su, gle čuda, na leđa prolili kanticu boje. O 'našminkanim' plišancima neću trošiti niti riječi. 

U ovoj priči postoji nekoliko olakotnih okolnosti - moje dijete uistinu nije ništa krivo. On je cijeli rođendan, prilično začuđeno, promatrao iz mog krila. Nije kriv ni za popis gostiju ni za njihovo ponašanje. To ide nama velikima na dušu i to zato što imamo razigranu djecu, ali i zato što smo mislili da u zatvorenom prostoru uz kakvu-takvu pažnju desetak odraslih ne mogu napraviti baš totalni kaos. Dobro, sad znam da mogu.

Za mjesec dana slijedi drugi rođendan. Popis gostiju je manje više kao i lani, ali u meni živi nada - godinu su stariji. Valjda su i godinu smireniji. A ni torta neće biti čokoladna. 

Baterije sam krenula vaditi, zaprijetila sam svima koji misle doći sa zvučnim darovima izbacivanjem, sve vrste bojica ću sakriti, cd-e uništiti, a ako ni to ne upali poderat ću kodeks i sljedeći rođendan ću ekipu ipak iseliti u igraonicu.