Mora li sve kod nas propasti kako bismo otpočeli reforme?

Lonac ide na vodu sve dok se ne razbije, a loše vođena hrvatska poduzeća neuspješno posluju sve dok ne propadnu. “Lex Agrokor” je naša najvažnija reforma, kažu u Vladi.

Da se Todorić nije preračunao i našao na rubu sloma, od te “reforme” ne bi bilo ništa. Sličnu priču gledamo sad u Uljaniku, koji je godinama bolestan, ali mu je Vlada pritekla u pomoć tek kad se našao na rubu smrti. Isto se to događa u Rafineriji Sisak, koju Mađari godinama žele ugasiti. Sad, kad je taj proces počeo, nemamo rješenja.

Ne treba biti vidovit pa zaključiti kako ćemo sličan scenarij gledati i u Petrokemiji te nizu drugih poduzeća. Gdje je, dakle, polazna pozicija hrvatskih reformi? Na točki propasti, “shutdown-pointu” ili neposredno prije. To je isto kao da uzimate bolesnika kojemu je kancer metastazirao iako je bio dijagnosticiran u ranoj fazi, kad ga se moglo jednostavnije ukloniti.

Agrokor upošljava 60.000 radnika, Rafinerija njih 650, Petrokemija zapošljava 1500 radnika, Uljanik 3000... Budućnost Siska u pretežnoj, a Pule u velikoj mjeri ovisi o ovim pogonima. Iste smo procese gledali u našim bankama. Politika ih je držala pod kontrolom jer su političarima banke služile kao “kasa uzajamne pomoći” - kad su ih upropastili, sanirane su novcem građana, a onda prodane strancima, koji iz njih već godinama vuku milijarde eura profita.

Kao i (nekoć) naši telekomi. Profit ide van, i to je prirodno - no s tim profitom van idu i radna mjesta (jer profiti iz Hrvatske otvaraju radna mjesta vani), a u potrazi za tim radnim mjestima odlazi i radno sposobno stanovništvo. Što to znači? To znači da je inertna i antireformski orijentirana politička klasa uzrok propadanja naših resursa. Ovdje nema ni jednog jedinog koji bi vlastiti rejting ugrozio radi budućnosti zemlje. Zato se u dogledno vrijeme ne možemo nadati promjenama. Ostajemo, kako bi rekao jedan kolega iz Slobodne, na kursu “održiva propadanja”.