„Pogledaj, kako je prekrasna!“. Slušam kako govore, dok promatraju njezinu fotografiju, pokušavajući pronaći makar jednu nit
razuma u onome što čujem. Naime, od malena sam mogla uočiti ljepotu tamo gdje se, prema mnogima, ona nije niti nazirala. Ima jedna narodna koja kaže da je ljepota uvijek u oku promatrača. Moje su to oči znale najbolje!

Ali u nečemu, u nečemu nikada nisu mogle vidjeti ljepotu – u onome što je lažno. Lažni nokti, lažne grudi. Lažne trepavice, obrve i kosa. Lažne usne i lažan nos podignut do nebesa. Lažni, kao biseri poredani zubi koji možda gode očima, ali paraju dušu neiskrenošću i ružnoćom projiciranog osmijeha. Kalupi nam, očigledno, gode. Ali negdje se po putu gubi svijest da ne stanemo svi u isti.

U svrhu ispunjena vječito izranjajućih želja, pod izlikom imanja slobodne volje, a suštinski se udaljavajući kilometrima od nje. I čudimo se, posve ironično, sve većoj incidenciji psihičkih oboljenja, posebice među mlađim naraštajima.

Gotovo se rugamo njihovoj mladosti, ponašanju, problemima s kojima se suočavaju i načinima na koji doživljavaju svijet. A ustvari smo mi ti koji im serviramo norme i skupo naplaćujemo odstupanje od istih. Prijetvornost potičemo više od vjerodostojnosti, samodopadnost poistovjećujemo sa samopouzdanjem. Pa tko ne bi „poludio“ u takvom, do ekstrema iskrivljenom, svijetu?

Najgore je od svega što se laž ne zaustavlja samo na ljudskoj vanjštini. Prodire čak i unutra. Pa danas svjedočimo i lažnim diplomama, lažnim natječajima za radna mjesta, lažnom ispisivanju povijesti i lažnim obećanjima o budućnosti. Posebice bole, one iole (samo)svjesne, izjave lažnih moralista koji svoja lažna carstva podižu na tuđoj patnji i tuđim plećima.

Boli i svakodnevno bombardiranje lažnim i selektivnim vijestima, ispiranje umova našim mladima i to što ih se tjera da lažu čak i o svojim snovima i nadanjima.

Ne znam odgovore na ta pitanja, pretpostavljam ih. No, iz iskustva već znam da jedna laž za sobom vuče sve veći broj laži i pritom zatire svaki trag povjerenja i izvornosti. Lažemo druge oko toga kako uistinu izgledamo, što u dubini osjećamo, koga štitimo i zašto mislimo da je to ispravno. I tako, preko lažljivog pojedinca, dolazimo do lažljivog društva, ali i onog koje prihvaća laž i vjeruje u nju. Društva koje obožava crno - bijelu tehniku i trpanje u ladicu.

Naša je stvarnost produkt našeg stvaranja. Mi stvaramo sliku o sebi na temelju nevažnih epiteta. Kako smo pametni, lijepi, zgodni, važni, moćni i bitni. Zbog toliko i toliko naših godina, centimetara i kilograma, zbog toliko i toliko simetričnog lica i isklesanog tijela, zbog toliko i toliko stečenog obrazovanja, kuća, automobila, stanova i novaca. I ta je slika važna sve dok ju netko s druge strane “puši” i odobrava. Inače, pojma nemamo tko smo i što nam je činiti. I ništa od navedenog, za mene, ne ide u prilog lijepome. Samo ide u prilog činjenici da nešto trulo nije jedino u državi Danskoj.

Mene ne zanima jesi li lijevi ili desni. Ne zanimaju me tvoje materijalno bogatstvo niti ugled koji misliš da imaš. Ne zanima me tvoja savršeno dotjerana vanjština, godine na papiru niti one koje bi najradije htio imati. Još manje me zanima koje je boje tvoja koža, „iz čijih si kuća“ i koga zazivaš kada ti je najpotrebnije – Boga, Budu, Alaha ili nikoga (dobro, ovo posljednje možda malo). Ne zanima me koga voliš, bitno mi je, čovječe, da nikoga ne mrziš. Mene zanima TKO SI TI, bez svih tih slojeva ljudskosti, i zašto ti je toliko teško odgovorit mi?

Mene zanima imaš li integritet, viziju, otvoren um i, prije svega, otvoreno srce. Mene zanima dokle seže tvoje suosjećanje i dijeliš li bića na ona koja ga jesu i ona koja ga nisu dostojna. Mene zanimaju tvoji snovi i misliš li da ih je moguće ostvariti. Mene zanima tvoja radna etika, kakva je i imaš li ju uopće. Mene zanima vjeruješ li više u dobro ili zlo i čega više siješ? Strašno me zanima koliki je tvoj kapacitet za davanje, ali i primanje ljubavi i što misliš da ga u tvom životu ponekad smanjuje. Mene zanima što ćeš od sebe ostaviti U meni, a ne meni. Mene zanima poštuješ li, cijeniš li i uvažavaš li, trudiš li se, stremiš li i osvješćuješ li. Svaki dan, samostalno, ne samo kada ti paše ili kada ti drugi tako kažu.

Sve je toliko prolazno, a vjerovanje u možda najveću laž od svih – da nije – krajnje je morbidno! Mijenjamo se, prolazimo kroz različite faze, padamo i ustajemo. Sve je to dio igre. Pitanje je jedino želimo li biti obični pijuni koji služe drugima i brzo stradavaju u igri ili oni koji odnose pobjedu. I ako je prolaznost životna neminovnost pa čemu onda to silno ulaganje truda u zaustavljanje i, još gore, ostajanje na mjestu? Fizički u smislu zadržavanja mladosti, mentalno u smislu ne preispitivanja svojih stavova, duhovno u smislu izbjegavanja boli koja dovodi do rasta.

Čemu uspoređivanje s bilo kim ili bilo čim što nismo mi sami ili što nije naše? Čemu ladice, etikete i definicije kada smo daleko najljepši dok tečemu, prelijevamo se, iz jedne u drugu, kaotično, ali opet smisleno i nježno.

Onoga trenutka kada uspijemo ostaviti svemir bez daha ne čineći apsolutno ništa - osim što bivamo potpuno ogoljeni i nepokolebljivo svoji - tada ćemo se predati istini. Laž možda seže daleko i na prvu privlači svojim šarmom, ali apsolutno nikada ne doseže do mjesta gdje se nalazi istina. U svom svojem - kaosu i ljepoti.

O autorici:

Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.