Možda i najveća čar nogometa u tome je da, kao ni u jednoj drugoj igri loptom, diletant uspijeva pobijediti genija, autsajder favorita, David Golijata. Iz ovog proizlazi druga, nedovoljno osviještena, možda i podcijenjena čar: nogomet uvelike počiva na legendi u koju ekipa povjeruje. Jer ljudi moraju sebi nekako objasniti i zašto su izgubili od lošijeg, i kako im je uspjelo da pobijede boljeg. Tako stvorena legenda često vodi ekipu, pronosi je iz generacije u generaciju, te na kraju, u argou sportskih novinara i televizijskih reportera, biva uzdizana u tradiciju i u mentalitet. Ovo se naročito od-nosi na nacionalne reprezentacije, koje od takvih legendi često i žive. Jednom davno se, eto, do-godilo da su kao potpuni autsajderi nadigrali velikog favorita, i to ih je zatim ponijelo da uz pomoć sreće i na legendi zasnovanog samopouzdanja pobjeđuju dugo i uporno, sve dok se i sami nisu pretvorili u favorite.

Nogomet je pritom igra u kojoj se čuda katkad događaju u serijama. Recimo, tako je Grčka, uz pomoć jednoga genijalnog njemačkog penzionera, postala prvak Europe, premda je bila slabija od baš svake ekipe protiv koje je igrala. U utakmici koja se igrala u nedjeljno popodne, na Dan svetoga Ante, kad dvije trećine Dalmacije i pola katoličke Bosne traži svečev kip da pod njim zapali svijeću, nije bilo nikakvog čuda. Da nismo znali tko to protiv koga igra, ni čiji su to momci u bijelim, a čiji u crnim košuljama, utakmicu zacijelo ne bismo ni gledali, jer bi nam, većim dijelom svoga predugog trajanja, bila nepodnošljivo dosadna. (Usnuti pred televizorom u sunčano ljetno popodne, dok dva anonimna tima igraju na 0:0, nije li i to san svakoga balkanskog muža?) Prvih dvadesetak minuta činilo se da gledamo igru viktorije. Pamtite tu igru iz djetinjstva? Bilo bi nas malo za nogomet, pa bismo jednog među nama postavili na gol, a ostali bi se dvojica protiv dvojice, ili jedan protiv jednoga, igrali na jedan gol. E, tako je deset igrača u bijelim košuljama navaljivalo na Livakovićev gol, a desetorici u crnom nikako nije polazilo za nogom da im oduzmu loptu. Možda je i sreća da nije, jer im u ovoj igri ne bi preostalo ništa drugo, nego da zapucaju prema Livakoviću.

Potom se igra malo promijenila, bijeli su se malo umorili. Ili su se, možda, uplašili zle kobi. Možda su se uplašili legende, koja kaže da momci u crnim košuljama na kraju uvijek pobjeđuju. Uzaludno je protiv njih pogađati stative, uzaludno je biti prividno bolji, jer protiv njih mnogi mogu biti bolji, ali samo ih Francuzi na kraju pobijede. S njima, s tim momcima u crnim košuljama, nogomet je kao igra došao do svoga krajnjeg ishodišta, do svog vrhovnog smisla i pouke. To je igra u kojoj pobjeđuje onaj kojem nije suđeno da gubi. U nogometu pobjeđuje onaj tko nije u stanju da zamisli vlastiti poraz. Na koncu, u nogometu i u slučaju momaka u crnim košuljama, pokazalo se koliko je pogrešno nakon tisuća i tisuća godina misliti da čudo leži u tome što David nadjača Golijata. Čudo bi bilo da se jednom dogodi da Golijat pobijedi Davida. Ali ovaj put nije se dogodilo da crni iskoriste umor i strah bijelih, nakon što im ovi nisu uspijevali dati gol. Crni nisu uspjeli stvoriti nijednu jedinu priliku za gol. Nisu učinili ništa.

Djelovali su nemoćno i izgubljeno protiv bijelih, koji nakon prvih dvadeset minuta igre ne samo da nisu bili naročito sabrani, nego su djelovali prilično nejako. Tako da se dosada u igri samo produbila. Razbijali su je samo crni, prigovarajući nešto sucu, i televizijski reporter HTV-a, koji je gledateljstvu tumačio njihove prigovore i optuživao suca za nešto što će ovaj tek učiniti u nekoj neizvjesnoj budućnosti. U tom sumnjičenju suca naslućivalo se zrno hrvatske propasti u utakmici s Englezima. Kako se dogodilo da padne gol? Tako što je Hrvat izgubio loptu. Izgubio ju je, manje više, iz čista mira. Onako kako se u tramvaju izgubi novčanik. Ne, nitko ga nije izdžepario. Vratar Livaković, inače najbolji hrvatski igrač na utakmici, nije uspio obraniti nešto što se ni među čudotvor-cima ne brani. I to je, sve u svemu, bio kraj. Igralo se još duže od pola sata, ali skoro jednako dosadno i bezizgledno.Legenda na kojoj je zasnovana hrvatska nogometna vjera nije u ovoj utakmici funkcionirala. Nešto se poremetilo u njezinoj dramaturgiji. Ili vjera nije bila kako treba. Ili se, možda, radi o tome da su pojedini dečki u crnim košuljama već pomalo vremešni, i da se ne sporazumijevaju s onima uz njih, koji su premladi. A možda im, svima zajedno, nedostaje Zdravko Mamić. Ne, gledatelj nije ironičan. Sasvim ozbiljno bismo morali razmotriti ovu mogućnost. Možda je legenda na kojoj su za-snovane pobjede ove ekipe zasnovana na osobnoj legendi njihova najvećeg pojedinačnog pokrovitelja, maštara, zaštitnika i vizionara.

Ono što je Miroslav Krleža bio za suvremenu hrvatsku i jugoslavensku poslijeratnu književnost, to je Zdravko Mamić za Dinamo i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. I još mnogo više od toga, budući da je Krleža, opredjeljenjem građanin i domobran, djelovao u granicama zakona. A kao ljevičar nije shvaćao nešto što je tako ubitačno očigledno: Hrvatu uvijek je bolje izabrati crnu košulju, jer se na crnom prljavština ne primjećuje. (A Englezi imaju svoje robove i kolonije da im peru njihove bijele košulje.) Srećom, na ovom Europskom prvenstvu igraju gotovo svi čije su države u Europi ili u njezi-noj blizini, tako da su tu, s nama, Česi i Škoti. Barem jednu od te dvije reprezentacije nemoguće je ne pobijediti - osim ako nismo, na tragu filozofije egzistencijalizma, pri stvaranju legende o vlastitoj ranjivosti i smrtnosti, pa smo zato i obukli crne košulje - a i s onom drugom ćemo odigrati najmanje neriješeno. To znači da ni od Engleza, možda, nismo izgubili. Nego smo im se samo malo narugali. Španjolci su, pod genijalnim brkom Vincenteom del Bosqueom, patentirali ubojiti tiki-taka nogomet, dok su Englezi protiv Hrvata zaigrali smrtonosno naivni i dosadni TikTok. Narugali smo im se tako što ih nismo pobijedili.
Govorim li ja to ozbiljno?