Znam gdje sam bio i što sam radio u osam ujutro, u ponedjeljak 9. srpnja 1979. godine. Sjedio sam u zastavi 750 SE (reg. SA 128-299), na klupi iza suvozačkog sjedala, boljelo me je grlo, šutio sam strepeći od morske bolesti i od majčine nervozne vike, uvjeren već neko vrijeme da neću još dugo živjeti. Naime, bili su mi već duže od mjesec dana vidno otečeni limfni čvorovi na vratu, pa sam na osnovu već usvojenih medicinskih znanja, onoga što sam pročitao u enciklopediji ili onoga što bih saznavao iz slučajno prisluhnutih liječničkih razgovora, zaključio da imam leukemiju ili limfom. Živio sam, dakle, po vlastitoj procjeni, posljednje mjesece života, uspijevajući od majke i None sakriti da su mi po vratu poiskakali zlokobni lješnjakići ljudske prolaznosti. Oca, srećom, nisam sreo u tih mjesec dana, jer od njega bih teško mogao sakriti svoju boljku. On je, naime, doktor za leukemije.