U zadnjih mjesec dana baš se zaredalo dosta putopisnih predavanja kojih sam bila dio, a kao i uvijek, jedno od najgorih pitanja bilo mi je kako se pripremam za putovanja?

Iz jednostavnog razloga; nikad ne znam što odgovoriti! Možda me i malo sram priznati da se gotovo uopće ne pripremam i da mi je glavna priprema sakupljanje pozitivne energije i očekivanje najboljeg.

Usred moje nervozne pripreme za zadnje predavanje sasvim jedan običan telefonski razgovor moje mame i mene podsjetio me da se, možda nesvjesno, ipak dosta pripremam. Za pravu putoholičarku sasvim uobičajen razgovor, a za ostale već upitno.

Mama: Srela sam opet danas tvojeg najdražeg doktora!

R: Ma kojeg to ?

Mama: Onog koji te cijepio protiv bjesnoće.

R: Ha, ha, ha, još me se sjeća?

Mama: Nisam ga još nikad srela a da ne pita za tebe i koje su ti sad avanture aktualne.

Sjećam se kao jučer, hladni siječanj u Zagrebu u kojem je trajala najveća mećava ikad! Bandić je obećavao kako će pojesti snijeg ako se nikad viđeni kolaps u Zagrebu ne sredi do drugog jutra, a ja sam morala pješke od Novog Zagreba do Rockefellerove (potpuno drugi kraj grada) po zadnje u nizu cjepivo protiv bjesnoće. Kod doktora kojeg je moja mama kontaktirala u vezi mog problema - gdje primiti cjepivo u Hrvatskoj, još za vrijeme mog otkrivanja Tajlanda gdje me ugrizao majmun, koji kako je kazalo upozorenje: “mrzi žene”!

U onoj ne viđenoj bjelini zagrebačkih ulica moja tajlandsko preplanula koža djelovala je, malo je reći - egzotično. Uz to sam se osjećala kao Bauer u seriji 24sata, jer nisam imala pojma hoću li se probiti kroz snijeg na vrijeme da ulovim doktora za zadnje cjepivo. Kad primate cjepiva protiv bjesnoće iznimno je važno da ih primite pet na točno određene dane.

Prva tri cjepiva dobila sam od tajlandskih doktora ubrzo nakon mojeg egzotičnog druženja s majmunom, a zadnja dva cjepiva morala sam primiti u Hrvatskoj. I dok je tajlandskim doktorima to bila puka rutina, koju jako dobro naplate ako nemate putno osiguranje, hrvatski doktori primali su se za glavu, ali s druge strane, cjepivo dobijete besplatno.

Doktor: Ali Vi ne razumijete, mi ljude ne cijepimo protiv bjesnoće, doslovno od 80-ih, zbog mogućih opasnih posljedica. Mi u slučaju ugriza pratimo životinje i ako je stvarno potrebno ljude cijepimo kad ustanovimo bjesnoću...

R: E, moj doktore, onda idemo na Koh Phangan pratit majmuna zajedno.

Doktor: Mislim, ja ću vas cijepiti jer moram, ali stvarno ne bih da ne moram.

Svi koji su pročitali moju knjigu znaju priču o majmunu koji iz nekog razloga mrzi žene i grize čak i pse ako su ženski. U blizini muških bića ponaša se kao umiljata beba, a u blizini ženskih izrazito agresivno, a ja sam se na teži način uvjerila da je ovakvo nešto stvarno moguće. I da je upozorenje na ulazu na farmu istinito.

Upravo zbog tog majmuna moj posjet farmi slonova na jednom od tajlandskih otoka bio je više u svijetlu majmunskog posla nego obilježen slonovima. Majmun me mogao koštati glave da je imao bjesnoću, a da ja nisam primila cjepiva. Ipak, čak ni oni koji su pročitali moju knjigu ne znaju koliko je majmunska ljubav promijenila moje buduće pripreme za putovanja.

Dlakavi mrzitelj žena bi me bez putnog osiguranja došao više od 50 dolara po cjepivu, a ovako samo jako puno živaca, a moje doma još više. I kad se počnem bojati da sam počela stariti s obzirom da mi je uz standardni odgovor pozitivne energije kao pripreme na putovanje glavna stvar i uplaćivanje putnog osiguranja, samo se sjetim ove priče.

Dokaz zašto mi je putno osiguranje nešto što obavezno otvorim prije putovanja dobila sam baš nedavno, opet tajlandskom avanturom.

Cura u grupi koju sam vodila završila je predzadnji dan s jakom infekcijom želuca. Pozvati doktora u hotel u Bangkoku jedna je jako skupa stvar, no u tom trenutku bila je i neizbježna. Ona i njen partner mogli su se mirno vratiti doma jer su bili dovoljno mudri da prije putovanja otvore putno osiguranje i ne bankrotiraju po povratku. A moj savjet o uplati putnog osiguranja je neizbježan.

Ipak, na kraju moje majmunske avanture, ako pitate mog tatu, cjepivo nije bilo dovoljno jako jer ja i dalje imam bjesnoću. 

Suprotno od toga, priloženi video će vam dočarati zašto je putovanje u smjeru Tajlanda vrijedno apsolutno svih majmunskih ugriza.

O autorici:

Riana Petanjek mlada je Hrvatica koja je sama na motoru obišla Route 66, radila u Indiji, prošla pola svijeta i završila sad već tri fakulteta.  Ova spisateljica, putopisac, novinarka, fotografkinja i video montažerka koju ste prijašnjih godina mogli pratiti na našim stranicama je stalno u pokretu i traženju novih izazova koji je ponekad odvedu u neke čudne avanture...  Pratiti je možete i na njenom Facebooku ili Instagramu.