Ljubav u 50-ima? Svejedno bi opet utrčali grlom u jagode...

Sve je više ljudi oko mene koji u niskom startu čekaju svoju drugu priliku. Svako malo upoznajem i žene i muškarce koji u zreloj dobi žele još jednom osjetiti ljubav koja ruši sve pred sobom. Omiljena tema našeg društva samaca je "Što bismo danas da se luda strast ponovi? Bismo li u pedesetima bili pametniji, oprezniji ili još jednom bezglavo utrčali, pa kud puklo?" 

I dok se međusobno uvjeravamo kako bismo sada sve znali, jer godine su nam donijele mudrost i zrelost, jedna se žena smješka. Ona je prije 14 godina zbog lude ljubavi ostavila sve. I nikad nije požalila. Kad su se upoznali, oboje su bili u braku i trebao je to biti flert. Dogodila se silovita snaga osjećaja pred kojima je on ustuknuo. Ona je zbog jedne večeri u kvaru ostavila muža i vratila se svojima, on se razveo nekoliko godina kasnije. 

Uvijek mu je bilo drago vidjeti je u društvu, ali od susreta na samo bježao je kao vrag od tamjana. S druge strane, nazvao bi je, ponekad, u nekim čudnim satima. I probudi se i danas u njoj neka tuga, jer kad bi se čuli, pričali bi o svemu, samo ne o njima. Kad bi ona, izdaleka, započela tu temu, on bi se povlačio. Ali oboma je bilo drago osjetiti drugog s one strane žice. 

On bi, u rijetkim susretima, zinuo da nešto kaže, a ona šutjela i čekala da napokon izgovori. Onda bi se predomislio i pozdravio, a ona nikad zazvala "Čekaj!". Zašto, pitamo je. Takve se emocije, sliježe nam ramenima, ili prepoznaju ili ne prepoznaju.  

Htjela je čuti "želim te" ili "miči mi se s očiju", a on u 14 godina nije izgovorio ni jedno. Ali i danas kad se sretnu izgleda kao mačak koji se uzvrti oko svoje zdjelice vrhnja. I radije podvije rep nego omasti brk.  

Prihvatila je kraj bez ijednog pitanja, no nada i danas tinja. Ne u njegov povratak, nego u snagu istih emocija pod prstima. S nekim drugim, svjesna je i ona. S godinama je naučila živjeti bez njega, vrijeme je zaliječilo bol, ali ostavilo je prazninu. Ni na pragu pedesetih, nije spremna na bolje ili lošije kopije tek jedne večeri u njezinom životu. Hoće voljeti kao što je voljela njega. Danas su oboje sami i ni jedno ne zove. Ali ona ipak kaže "Vrijedilo je!". 

Meni je divno koliko se dostojanstveno žena nosi sa svojom čežnjom. Ima lijep i miran život, prijatelje, dobar posao i tu i tamo neku vezicu. Ne pristaje na to da se ljubav u njezinim godinama pretvori u dogovor, kompromis, tek toliko da u pedesetima nije sama. Ne brine je, koliko vidim, ni surova zbilja. Jer zdrav razum kaže "da je htio, došao bi". No da je točno uvijek ono što je razumno, bi li on i nakon toliko godina spuštao pogled pred njom? I bi li ga ona tako dugo pamtila? Svi se pitamo ima li ta priča svoj nastavak? Jednom? Zašto im se uopće dogodila? 

Nema ništa tužnije nego kad se netko u 30-ima ne usudi voljeti

"Nije važan prsten na ruci nego čovjek u srcu", napisala je prošli tjedan aniram i time zapravo potaknula našu dugu raspravu o ljubavi u pedesetima. O očekivanjima, nadama, strahovima, povredama. I tom jednom rečenicom bogme dobro prodrmala ženu koja ga se u svojoj sasvim normalnoj svakodnevici još uvijek ponekad sjeti. Dok muškarci iz našeg društva na tu priču kažu „kad bih doznao da me ijedna tako voljela, taj čas bih bio pred njezinim vratima“, mi žene sjetno uzdišemo. Rado bismo doživjele takvu večer zbog koje bi i 14 godina kasnije rekle "vrijedilo je!". 

Da se vratimo na početak teksta, jasno je da smo i u pedesetima spremni još jednom utrčati grlom u jagode, ma koliko god snažne povrede bile iza nas. Jer nema ništa tužnije nego kad se netko u tridesetima ne usudi voljeti. Ili kad se u pedesetima ljudi preplaše svojih godina pa odustanu od snova.