Lijepa naša zavidna ili kako su blogeri 'izmišljeno zanimanje'

Sve njih obavezno se prozivana temelju nekoliko već toliko prožvakanih nazovi argumenata da je to postalo nesnošljivo dosadno čitati. U pravilu pročitam prve tri rečenice i krenem razmišljati o tome što kuhati danas ili gdje nabaviti baš sad bušilicu za povješati po stanu one silne slike koje mi već mjesecima skupljaju prašinu u sobi.

Uglavnom se argumentiranje svede na to kako pripadnici gore navedenih skupina ljudi po defaultu nemaju nikakvo znanje ni o čemu, ono čime se bave su jeftini trikovi za zavaravanje širokih masa, gluposti proglašavaju vrednotama, prodaju jeftine životne mudrosti, a upitan je i trud koji ulažu u to što rade. Ukratko, kao i obično u ovoj lijepoj našoj zavidnoj, sve ono što prosječnom umu nije shvatljivo to je automatski „new age“ sranje kojim bi se, realno, mogao baviti bilo tko, a pogotovo prepametni autor navedene kritike. Da mu, je li, to nije ispod časti.

Još manje imam volje školovati nekoga o marketingu (i svijetu) danas i pokušavati ga uvjeriti kako su često stvari koje se čine najjednostavnijima, zapravo one najkompleksnije s cijelom mašinerijom pitanja, odgovora, pravila, formula i razloga. Nemam vremena za sastavljanje prezentacija o influencerima, youtuberima, blogerima i „sličnim izmišljenim zanimanjima“ koji na svakodnevnoj bazi inspiriraju ljude, na ove ili one načine. Najviše od svega, nemam potrebu dokazivati nepoznatom ili poznatom hejteru kako je to na kraju dana samo posao kao i svaki drugi, kao i posao doktora, profesora, odvjetnika, glumca, pjevača, blagajnika u supermarketu ili čistača ulica. Shvaćao ti to ili ne.

Moram jer sam naletjela na tezu koja je van svih pameti o tome kako su influenceri, youtuberi, blogeri i „slična izmišljena zanimanja“ direktna opasnost za djecu. Jer, zamisli drskosti, usuđuju se predstavljati svijet kao neko šareno, lijepo mjesto. Usuđuju se utuviti u one male neiskvarene glavice ideju da je život ono što sam od njega sam napraviš. Usuđuju se sugerirati svim tim mladim naraštajima kako je dozvoljeno sanjati, maštati i željeti. Usuđuju se otkriti im tajnu kako je u životu moguće i uspjeti, usprkos naslovima na portalima i stanju u državi. Nije to nikako dobro za djecu.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide što se sve u životu može postići.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako je dozvoljeno iskoračiti iz prosječnosti.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako je moguće uspjeti i izvan očekivanja svoje okoline.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako neke malene, obične djevojke iz malenih običnih gradova pokreću velike brendove i osvajaju veliki svijet jer su talent i trud nekad zaista dobitna kombinacija.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako neki dečki iz njihovog susjedstva imaju predivan život u kojem imaju taj luksuz da rade što vole i fino žive od toga.

Nije dobro djecu učiti da su snovi ostvarivi.

Nije dobro.

Jebo te vjeruj u sebe spike.

U to vjeruj i sigurno se nećeš razočarati.

Kad sam prije sedam godina pakirala kufere i spremala se za Zagreb, novi grad, novi fax i nove poslovne prilike koje su izgledale nedostižno, ali sam ipak tvrdoglavo naumila kako ću dati sve od sebe da postanu stvarne, rečeno mi je da se ne nadam, jer da vjerojatno neću biti dovoljno dobra za njih.

A bila sam.

I s vremenom postajala još bolja. Pomaknula i svoje vlastite granice iznad svih očekivanja. Nisam se ni u jednom trenu bojala sanjati, ugledati se na bolje i veće od sebe, prihvaćati nove stvari i vjerovati u sebe. Vjerovati u sebe svako jutro i svaku večer. Vjerovati u sebe i kad je teško i kad je lagano. I kad je ružno i kad je lijepo. Da, nekad se isplatilo, nekad i nije. Nekad sam bila oduševljena životom i svijetom, nekad beskrajno razočarana. I je li me išta od toga uništilo? Nije.

Pa neće ni svi influenceri, youtuberi, blogeri i „slična izmišljena zanimanja“ ovog svijeta uništiti nikoga od djece s druge strane.

Ono što će neminovno ova horda nerijetko talentiranih, zanimljivih, upornih i inspirativnih ljudi jedino uništiti je koncept društva koje nam stavlja na noge okove i reže krila pri rođenju, dajući sve od sebe da nas zadrže tu dolje, u stadu, gdje je sigurno, toplo, ali i kako bi rekao moj profesor Škifić – nepodnošljivo smrdi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.