Zašto su frendovi i kumovi odlučili obratiti se javnosti pismima? Što se promijenilo, kakvo je vrijeme završilo, kakvo je vrijeme došlo? Izveli su akciju na efektan način...
Pokušavao sam se sjetiti je li se ikad itko oprostio od naše nogometne reprezentacije, a termin “oproštaj” može se i treba čitati i kao “ne želim više igrati za to društvo te trošiti svoje vrijeme i energiju uzalud”, na način na koji su to učinili Ognjen Vukojević i Eduardo da Silva. I - nisam se uspio sjetiti nikoga.
Prije se sve svodilo na stidljivu/nogometaški suptilnu suradnju s medijima pažljivim otvaranjem ranjene duše “mislim da je došlo vrijeme za nekog mlađeg”, da bi onda taj netko stariji potiho nestao s reprezentativne scene, bez suvišnih govora, suza i cvijeća.
Zašto su onda frendovi i kumovi odlučili obratiti se javnosti pismima? Što se to promijenilo, kakvo je vrijeme završilo, kakvo je vrijeme došlo?
Pod broj jedan - čestitam im na hrabrosti, riskirali su provalu nacionalnog ponosa, patosa i gnjeva javnosti koja po prirodi stvari smatra da je nacionalni dres svetinja pa su se tim oproštajima ogriješili o svetinju. Ali, gle čuda, nije bilo nikakvih provala…
Možda smo postali apatični i u slučaju nogometa, posljednjeg bastiona emotivnog i intelektualnog angažmana obespravljenog pojedinca u javnoj sferi našeg društva. Pod broj dva - izveli su akciju na efektan način, upotrijebivši jednostavnu taktiku “napad je najbolja obrana”.
A napad na državnog neprijatelja broj jedan, Zdravka Mamića, i sve koji su s njim ikako povezani, politički je korektan i poželjan.
I pod broj tri - ipak su i jedan i drugi s vremenom postali marginalni likovi u reprezentativnom kolektivu.
Eh, da mi je vidjeti i čuti reakcije nakon eventualnog oproštaja Luke Modrića, “imao sam četiri dana odmora prije početka priprema, a reprezentativci Meksika tri mjeseca, nema smisla da se tako iscijeđen osjećam krivim za poraze reprezentacije”.
