Splitska drama

Sretan vam ponedjeljak, sretan vam novi tjedan. Sve vam sretno jer nakon 14.06. sve je u potpunosti drugačije. Živio kraj školske godine. Živio. S posljednjim školskim zvonom u školskoj, točnije nastavnoj godini - laknulo je svima. Učenicima, roditeljima i učiteljima. Kraj školske godine s nestrpljenjem su svi dočekali jer sudeći po nekim člancima na koje sam naletio posljednjih dana – prestaje trend povraćanja među učenicima jer su djeca pod pritiskom.

Prema pisanju jednog dalmatinskog portala – situacija u Splitu je krajnje dramatična. Roditelji se žale da im djeca povraćaju uslijed svakodnevnog ispitivanja. Majka djevojčice koja ide u šesti razred otvorila je dušu novinarki i ispričala kako se njezinoj kćeri ujutro redovito povraća prije odlaska u školu. U želji za što boljim prosjekom uče danonoćno, stresa više nisu pošteđeni ni osnovnoškolci – komentira majka jednog sedmaša.

Roditelji osmaša prebacili su sina u drugu školu jer nije mogao izaći na kraj s predmetima poput kemije, biologije, hrvatskog jezika i matematike. Boji se da neće upisati željenu školu pa su se svi složili da se preseli. Putuje u školu na drugi kraj grada – nije baš zgodno, ali… Neke škole u Splitu slove kao strože pa je premještaj u drugu školsku sredinu jedino rješenje. WTF?

Tko je pobrkao lončiće i zašto? Za mene su sve to sranja, ne povraćanja kao što je to slučaj sa splitskim učenicima nego sranja, a siguran sam da bi i u Zagrebu bilo učenika s ovakvim simptomima. I bilo kojem drugom hrvatskom gradu. I roditelja koji kao terapiju na ovu dijagnozu prepisuju premještaj u drugu školu. Roditelji, apeliram na vas – prestanite od vlastite djece raditi kretene nesposobne za život. Koliko god da su naša, ponekad je dobro da vlastitom glavom lupe u zid i kao što boli njih, nas vjerojatno još i više, ali upravo time im radimo uslugu. Ljudsku. Životnu.

Tri mjeseca ferija

Od jedne tako bazične stvari – školovanja djeteta kako u osnovnoj pa tako i u srednjoj školi, napravljena je znanstvena fantastika, krimić, drama i horor s učiteljima u glavnim ulogama zlikovaca. Za sve su krivi učitelji – složiti će se mnogi roditelji, a redovito te priče slušam i onako usput na kavama, u tramvaju, u redu u dućanu. Previše traže, ništa ne rade i još preko ljeta imaju tri mjeseca ferija. Ne računajući proljetne i zimske praznike.

Došlo je vrijeme kada me skoro strah javno priznati da moja gospoja radi u prosvjeti. K´o u onim grupama za potporu – Dobar dan, ja sam Domagoj i moja supruga je profesorica. Bojim se da će ova činjenica kao i činjenica da imam zaista veliki broj prosvjetara za prijatelje postati stigma i teret s kojim ne znam kako ću se u budućnosti nositi. Već vidim babe u kvartu kako potiho komentiraju: „Znaš, njegova žena ti je profesorica. I to povijesti“. Pa kud baš povijest, da je bar matematika. Ili likovni.

Sve je ok, mo´š bit homoseksualac, lezbijka, Srbin, pravoslavac, musliman, voljeti cajke, glasovati za lijeve ili desne – sve prolazi, ali etiketa „profesoričin suprug“ – uh. Postaje sve teže. I da skinemo stigmu više oko tog ljetnog ferija jer jako bih volio kada bi to bilo zaista tako. To je samo tridesetak radnih dana.

Nema veze s tri mjeseca jer da su u pitanju tri mjeseca, u tom slučaju bi onda sa zadnjim danom nastave sve u našoj kući izgledalo drugačije. Pogotovo jutra, čarobna kao kod Badrićke, a ta jutra bi započinjala mirisom svježe pečenih kroasana. I to ne onih kupovnih, pečenih. Čak niti onih smrznutih koje samo ubaciš u pećnicu. Jok. Ne ne. Gospoja je na feriju, ima vremena – što ne bi ustala u gluho doba noći i zamijesila dizano lisnato tijesto. Pa preklapala i odmarala tijesto od nemila do nedraga. Ima vremena.

Uz svježe, domaće, hrskavo zlatne kroasane tu je i kava, ona klasična - turska. Ručno mljevena bakinim brončanim mlincem. Jer ovaj električni ne melje kavu kao ovaj bakin. Okus je drugačiji, a retro je opet in. Sok od svježe cijeđenih naranča i jednog grejpa u orošenoj čaši, domaći pekmez od ovogodišnjih jagoda i novine.

Uz svu silnu informatizaciju gotovo pa je ne vidim od gomile papira. Uzimam košulju s hrpe neopeglanog veša, izravnam rukama i mislim si „ma dobro je to“. Ne usuđujem se ništa pitati. Kraj je je godine. Ona grize. Da, mogu i sam ispeglati košulju, ali to je već sfera muško-ženskih poslova. O tome neki drugi put.

Nekad rock zvijezda, danas „ma pusti kravetinu“

Budući da imam doma prosvjetarku i gomila zaista dobrih prijatelja i rodbine dolazi iz prosvjetarskog ceha, usudio bih se reći da sam s problematikom upoznat malo više. Čudio sam se nekim stvarima kad je gospoja tek počela raditi, a ima tome sad već dosta pa sam ostao šokiran nekim situacijama s kojima se svi oni koji poučavaju djecu moraju nositi. Još onda sam joj rekao kako će kroz određeni broj godina učitelji raditi iza pleksiglasa.

Pokušavam shvatiti u kom trenu se sve okrenulo naopako i kada su nenormalne stvari i neprimjereno ponašanje postali normalni, a ono što je nekad bilo normalno i kada je po mom skromnom mišljenju sve bilo postavljeno kako treba, danas je raritet. O tome se samo priča, postalo je kao u bajkama „jednom davno, nekoć davno“, a te bajke isto su nestale s popisa lektira prilikom zadnje ministričine penetracije u ovaj ovako osjetljiv sustav. Odgojni, obrazovni, prosvjetni, prosvjetiteljski.

Zašto prosvjetiteljski? Zato jer su u vrijeme dok sam ja išao u školu moji profesori bili zvijezde, rock idoli, nadahnuće. Neprikosnoveni autoriteti, bogovi i batine. U vrijeme kada nismo znali što je internet, Facebook, Instagram, YouTube, kad smo imali tri televizijska programa, kad je knjižnica bila sveta ustanova, a u istoj toj knjižnici su se pisali referati. Nekoliko sati si listao enciklopedije i referat pisao rukom na trgovačkom papiru za razliku od copy/paste s Wikipedije kao što se to većinom radi danas.

Lektira se čitala, a knjiga se fizički držala u rukama. Ma kakve lektire.hr – to je nešto što nismo niti mogli zamisliti. To je bilo vrijeme kada smo sa strahopoštovanjem gledali u naše profesore koji su nam bili prozor u svijet. Danas si uz dva dodira po mobitelu spojen na live kameru iznad Times Square u New Yorku ili razgovaraš putem videopoziva s ujnom u Australiji dok sjediš u svom dvorištu.

I od povučenog i tihog sedmaša izvuku ono najbolje i sudjeluju u otkrivanju i stvaranju nekog budućeg liječnika, znanstvenika, majstora, inženjera, fantastičnog kuhara… Učitelji su nekad bile face, gospoda. Danas su gurnuti na marginu društva. Po onomu što čujem, a čujem dosta, prosvjetari imaju puno većih problema s roditeljima nego s klincima i dokle god roditelj na priopćenu negativnu ocjenu po povratku djeteta iz škole prokomentira „ma pusti kravetinu“ – pomaka neće biti još jako dugo.

Neki novi klinci

I te kako sam svjestan da su se vremena promijenila i da školstvo prije dvadeset i nešto godina dok sam ja išao u školu ne može biti isto kao i školstvo danas. Promijenila su se vremena, tehnologije, a promijenili su se i klinci. To vidim i sam. Imam jednu u srednjoj školi, jednu u osnovnoj i jednu u vrtiću pa mogu reći da sam trenutno zaokružio sve odgojno-obrazovne ustanove i točno vidim koliko drugačije funkcioniraju oni za razliku od mene/nas u njihovoj dobi i odgovorno tvrdim da je školstvo danas tisuću puta ljepše nego u moje vrijeme.

Mi smo imali udžbenik i radnu bilježnicu. I to ne bilo kakav udžbenik. Jedan udžbenik na kojem se odškolovao cijeli haustor i samo je išao od stana do stana, od generacije do generacije. Nije napuštao školske procese sve dok se nije raspao i ako si baš ti imao sreće da se raspao taman prije nego što si ga ti trebao zadužiti – u novu školsku godinu ušao si s novim udžbenikom. I bio si faca. Na prvoj naljepnici na omotu bilo je tvoje ime. Prva naljepnica. Pa onda neka neki drugi lijepe naljepnicu na tvoju i tako u nedogled.

Današnji udžbenici su čudo i ne mogu im se prestati diviti. Za razliku od naših, dosadno sivih i crno bijelih ovi moderni su prekrasni. Koliko boja, fotografija, istaknutih detalja…ma čudo. Svaki put pogledam knjige od cura prije početka školske godine i uvijek se razveselim i pomislim kako bi bilo baš lijepo da smo i mi imali takve udžbenike.

Klinci danas imaju pravilnikom definiran broj koliko puta dnevno mogu biti ispitani, koliko puta u jednom tjednu mogu pisati test i nema šanse da se to pravilo prekrši. Raspored kontrolnih se zna na početku školsku godine do kraja čitavog polugodišta.

Gomilu neodgovorenih pitanja u mojoj glavi stvara i činjenica kako za pojedini predmet danas postoji i nekoliko udžbenika pa onda učitelji biraju s kojim udžbenikom će raditi u narednom razdoblju. Znam da je godina izbora udžbenika kad gospoja dolazi s gomilom novih udžbenika i promotivnih materijala iz škole. Izdavači obilaze učitelje k´o mačke oko vruće kaše. Živio kapitalizam. Pa zar nominativ ne odgovara na ista padežna pitanja u svakom udžbeniku. Zapadno Rimsko carstvo propalo je 476. godine, a Pitagorin poučak u svakom udžbeniku bi trebao biti: površina kvadrata nad hipotenuzom pravokutnog trokuta uvijek je jednaka zbroju površina kvadrata nad njegovim katetama.

Čemu komplicirati jednostavne stvari, ali ako je to sve u cilju da novi klinci bolje shvate i da im lakše sjedne – ok, nemam ništa protiv, ali ponavljam, učenje današnjim klincima mnogo je jednostavnije nego što je bilo nama pogotovo zbog tehnologija koje omogućuju razumijevanje pojedine teme do neslućenih razmjera. Pitanje je samo iskorištavaju li klinci ovo bogatstvo mogućnosti ili su izgubljeni u bujici svih modernih sadržaja koje im današnje obrazovanje u kombinaciji s tehnologijom nudi ili pak od šume ne vide drvo.

Zlato mamino, dika tatina

Dosta se govori u posljednje vrijeme o poplavi odlikaša među osnovnoškolcima, ali i ta poplava je prenapuhana. Preuveličana. Evo, gospoja se, baš dok pišem ovaj tekst, bavi administracijom. Btw. od jutra je za kompom, a na feriju je. Punica je kuhala ručak. Hvala joj. Od njezinih dvadeset i troje učenika tek ih je šestero koji su završili sedmi razred s odličan. Za taj stav „mora proći s pet“ su najmanje krivi klinci.

Po meni su isključivo krivi roditelji koji djeci stvaraju nepotreban pritisak oko škole. I u potpunosti im iskrive sustav vrijednosti. Pa djeca onda nekontrolirano povraćaju. Zašto bi morali proći s pet? Ne moraju. Ne moraju svi biti odlikaši. Ja sam svojoj djeci objasnio kako stvari stoje što se tiče ocjena i mogućnosti koje će im se pružati danas sutra sukladno ocjenama i stupnju obrazovanja, a izbor je na njima.

Nisam i neću držati prodike svojim klincima oko uspjeha na kraju školske godine. Ne pada mi na pamet. Znaju da uče za sebe, a ne za mene i zanimanje si biraju sami. Koju god srednju školu si izaberu, bila to trogodišnja ili četverogodišnja – ja se mogu samo složiti jer ne želim da mi danas sutra prebacuju kako sam ih ja na nešto prisilio. Ako baš i pogriješe u odabiru i shvate da bi oni ipak nešto drugo, šanse za ispravak uvijek ima.

Cjeloživotno obrazovanje je nešto što o čemu se dosta govori, dostupno, a ako imaju jaku želju za to nešto – cilj nije nemoguće dostići. Imali su primjer unutar obitelji. Znam da ima roditelja koji putem svoje djece liječe neke svoje neostvarene ambicije i snove, žele da im djeca danas sutra budu ovo ili ono, ali to je u potpunosti krivo i često na koncu bude potpuno drugačije od očekivanog i željenog rezultata.

Da, bilo je dosta puta i onih shema, falio mi je bod do dva, bod do pet, bod do četiri. Sve ok. Dobila si jedinicu – ispravit ćeš. Nastavi li se trend, onda ćemo intervenirati, ali mi sami, unutar kuće. Mi s njom i nije mi na kraj pameti osuđivati profesore, sustav.

Zanemarite vaše osobne želje i zlato mamino i dika tatina neka sami biraju put kojim će krenuti pa makar i pogriješili. Najčešće su to roditelji koji u toj silnoj želji za 5.0 prosjekom u potpunosti izgore, rješavaju zadaće, pišu lektire, vrše pritisak kako nad djetetom, tako i nad učiteljima pa u slučaju da ne bude kako su oni u svojoj glavi zamislili često dolazi do sukoba na relaciji roditelj-učitelj. Dolazi do verbalnih sukoba, anonimno se zovu inspekcije i pokazat će roditelji toj „rospiji i neće ona tebi zaključiti četvorku, bit´ će to petica“. Bildanje mišića na krivim stvarima.

Doma je sve znao

Roditeljsko zalaganje oko prosjeka ponekad prelazi granice lijepog ponašanja jer 5.0 je očito postao imperativ. Nemali je broj slučajeva kada roditelji dolaze u školu, traže predmetnog nastava i uvjeravaju učitelja kako nije u pravu i kako se on kao roditelj ne slaže s ocjenom koju je mali dobio jer „doma je sve znao“. On. Ne bilo tko. Ne susjeda, ne sestra. On ga je osobno sve ispitao i znao je sigurno za pet, a dobio je tri. I ne prihvaća ocjenu i sve to treba preispitati. Cijela škola se mora angažirati na tom slučaju, od domara preko ravnatelja do kuharice i knjižničarke – apsolutno svi jer ovako nešto je nedopustivo, ipak je mali „doma sve znao“.
Zemljo otvori se.

Mislim da bi umrlo nešto u meni kad bi se odlučio na ovakav potez očajnika. U moje vrijeme autoritet i procjena profesora se nije nikad dovodila u pitanje. Ni pod kojim uvjetima. I dan danas u 99% slučajeva uvijek ću se prije složiti s profesorom nego s djetetom. Ovih 1% sam si ostavio za svaki slučaj, ali to ne znači da ne vjerujem svom djetetu. Naravno da vjerujem, ali sam siguran da se nitko od profesora nije iz nekog razloga „okomio baš na moje dijete“ ili baš na moje dijete „ima pik“. Yeah right.

Iz kemije će ova srednja najvjerojatnije imati četiri i malo je u bedu zbog toga, prosjek 4,36. Da, zaista malo fali do pet, ali je četiri. Kraj priče. Bok. Nema rasprave. Koliko si učila, toliko si dobila. Da si manje prčkala po mobitelu, a više vremena posvetila učenju, bila bi petica. Ovako, lijenost te koštala. Današnji klinci su lijeni i ne trude se dovoljno i sudim po svojima jer kad vidim koliko vremena potroše na blejanje u mobitel, a kako dobre ocjene imaju u školi siguran sam da bi u slučaju da polovinu vremena koje potroše na mobitelu prebace na učenje, prolazili sa šest. 6.0.

Gospoja i ja ne pišemo zadaće svojoj djeci, ne čitamo lektire umjesto njih. Ne sjedimo uz njih dok uče, ne tjeramo i ne podsjećamo ih ne znam koliko puta dnevno da moraju učiti. Činjenica da je najstarija završila osnovnu školu, a da većim dijelom zaista nisam znao što trenutno uči u školi za mene je uspjeh i na to sam ponosan.  I nema veze što je ponekad kampanjski nadoknađivala zaostatke - usadili smo joj disciplinu i odgovornost. Možeš li kao roditelj poželjeti više od toga?

I nije to ništa strašno, postoje službe, osobe koje pomažu u takvim situacijama. Imali smo unutar obitelji isto situaciju i sve se riješilo na zadovoljstvo sviju nas. Ne mogu i ne moraju svi biti odlikaši, ne moraju svi završiti fakultete. Zanatska zanimanja su nam prijeko potrebna i pozdravljam inicijativu „Gdje su ruke, ima i struke“. Da sad upisujem srednju školu, bio bi to neki zanat. Definitivno. Pravih majstora sve je manje, narade se, ali i pristojno zarade i neka. Za to su se školovali. Nije problem uprljati ruke i svaki posao koji se radi pošteno za mene je jednako vrijedan i častan. Ne radim apsolutno nikakvu razliku. Srednja kćer i dalje spominje da bi upisala „za slastičarku“. Može. Ok sam s tim. Neki se jednostavnu ne mogu pomiriti s tim da su nam različitosti potrebne.

Škola za život(arenje)

Jedina obveza djece je ići u školu i mislim da većina klinaca u Hrvatskoj nema nikakvih drugih poslova koje moraju obavljati. Samo škola. Ne ubrajam tu aktivnosti izvan okvira škole. To je stvar izbora i ništa se ne mora mada i tu ponekad roditelji useru motku pa natovare klincima više no što mogu podnijeti.

Prije škole sport pa klinci jure s treninga na trening, a poslije škole kad su već iscijeđeni onda još malo učenja. Pa se redom izmjenjuju plivanje, nogomet, kineski, njemački, francuski, origami, heklanje, makrame, klinac/palac. Dajte djeci da budu djeca i uživaju u ovom sadašnjem trenutku jer postoji samo i upravo sada, a već sutra je nepovratno izgubljen i ako sada propuste šansu uživati u trenutku – gotovo. Prošla baba s kolačima.

Škola za život se ne događa samo u školi. Škola za život se događa i kod kuće u kompletu sa svim onim što roditelji moraju naučiti svoje dijete ili bi barem trebali.

Prije svega onomu što po svemu sudeći, kronično nedostaje roditeljima pa onda i djeci jer djeca su uvijek bila i biti će odraz svojih roditelja. Pojedinci kao da su zaboravili što je to kućni odgoj, poštovanje, uvažavanje, empatija, prijateljstvo… Ostavimo sve po strani za sad. Zaboravimo na sve, po meni većinom umjetno stvorene probleme vezane uz školu ako gledamo s aspekta roditelj-učenik-škola. Posvetimo se ljetu i svemu onomu što ljeto donosi, a donosi toliko lijepih stvari. I u tom ljetu neka uživaju svi koji su uključeni u odgojno/obrazovne procese.

Ljeto služi za punjenje baterija i odmor pa onda navalite na to ljeto podjednako svi. I učenici. I učitelji. Koji će preko ljeta imati dovoljno vremena za osobnu evaluaciju svega što su napravili u Loomenu. Za one koji ne znaju – Loomen je virtualna učionica u kojoj učitelji uče kako raditi po postulatima nove reforme školstva. Kako provoditi školu za život. Za mene, slučajnog prolaznika – Loomen je vragu iz torbe ispao, mistično zlo biće iz knjiga J.K. Rowling, bermudski trokut i Navier-Stokesova jednadžba u jednom. Nešto što ponekad moju gospoju prisiljava na neprimjeren rječnik. Ne volim Loomen. Još jedan produkt sustava koji će svoju svrsishodnost tek morati pokazati i dokazati, ali sustava koji baš ne mari previše za svoje ljude i to je ono u čemu leži veći problem.

Profesor Šolić zbog statusa na Facebooku dobio je opomenu pred otkaz. Nebitno za priču slažemo li se onim što je Šolić u svom statusu napisao - u potpunosti, djelomično ili se u potpunosti ne slažemo. Šolić je dobio opomenu pred otkaz zato jer je za vrijeme terenske nastave tj. u radno vrijeme, a za vrijeme vožnje u autobusu prilikom povratka iz Vukovara, da budem precizniji, bio na fejsu. Pa dobro što je trebao raditi u autobusu za vrijeme vožnje dok većina klinaca ili spava ili nabiju slušalice i slušaju neku svoju glazbu ili razgovaraju… - što je Šolić trebao raditi?

Idući put kad gospoja ode na maturalac neću joj se niti javiti na poziv ili poruku. Bojim se da ne dobije otkaz jer bez „izdašne“ prosvjetarske plaće u hipu možemo proglasiti stečaj. Idući put kad se vrati s maturalca, na „rejuvenation proces“ poslati ću je kod ministrice, a ne da mi se odbija od štokova po kući od neispavanosti i umora. I o tome bi se moglo diskutirati. I o tom sustavu i gomili drugih sustava unutar istog sustava gdje ponekad ne zna lijeva što radi desna, učitelji mogu na tragu najvećih filozofa poput Webera, Kanta i Hobbesa promišljati preko ljeta. Imaju puna tri mjeseca. Uživajte dok traje i zaokružite debelim flomasterom 09.09.2019. na kalendaru. Od tog datuma učenici neka budu učenici, a učitelji neka budu učitelji – i svima će biti dobro. Učenici, učitelji i svi ostali – mir s vama.

Fotografija: Vedran Tolić 

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.