Dovoljno je samo da posjetiš neke od utrka kod susjeda Slovenaca i vidiš kako se to radi. Na temelju jedne utrke ne mogu stvarati dojam, ali mi daje barem dio slike. Nije nigdje idealno pa vjerujem da je i tamo puno problema, ali možda su oni malo drugačije prirode.

Druga stvar koja me natjerala na razmišljanje je nedostatak ljudi koji svojim navijanjem podržavaju natjecatelje i vrlo ružni komentari po raznim portalima i Facebook statusima zbog ograničavanja prometa po gradu Zagrebu. Kada zbrojiš dva i dva, vidiš da nam treba još neko vrijeme da bi sve to bilo na nekom boljem nivou i da bude manje ljute ekipe koja se autom mora odvesti ulicu dalje da bi popili kavu.

Teško je tu tražiti generalne krivce ili izdvojiti posebno nekoga. Rekao bi da smo svi mi tu podjednako krivi. I mi koji trčimo i oni koji nešto organiziraju. Treba se naravno prisjetiti i onoga vremena kada si vidio nekoga kako trči po cesti pa si mislio: “Koja je to budala? Trči, svašta.” Napreduje se, ali polako!

Ono što svakako veseli je to da s popularizacijom trčanja, sve je više ljudi osviješteno o trčanju te kako je ono zapravo dobro za nas. Svake godine sve je više onih koji trče, druže se, idu na utrke...

Guranje tijekom trčanja

Uvijek je na startu gužva, ali da baš moram biti i tijekom trčanja — NE! Obično su rute kojima se trče dovoljno velike da se može bez problema zaobići i bez potrebe da netko dahće za vratom. Kao i dok voziš auto, i u trčanju bi bilo dobro da se drži određeni razmak.

Pazi gdje pljuješ

Pljuvanje je općenito jedna ružna navika. Ako već trebaš pljuvati, barem pogledaj oko sebe da je netko u blizini ili ne. Ružno je kada osjetiš da te negdje na nogama zahvatio hračak (ili njegov jedan dio). Najradije bi tada stao, spalio odjeću koju imam na sebi te se oprao nekoliko puta da sam siguran da je sve dezinficirano.

Bacanje čaša i flaša na okrijepim stanicama

Mislim da je ovo jedna od tema koja se može obraditi i samostalno, ali sada ću samo ukratko o njoj. Općenito, na masovnim utrka, okrijepne stanice su slijepo crijevo. Ne zato što nema dosta vode i ostaloga za sve (iako se i to događalo), nego zato što čaša, flaša i ostalog plastičnog pribora ima posvuda oko tebe. Moraš dobro paziti da se ne oklizneš i ozlijediš. Isto tako neki trkači ne paze gdje bacaju ostatke vode pa te usput zaliju, a za to ne dobiješ niti ispriku. Organizatori bi svakako trebali s volonterima dogovoriti da se stalno čisti bačena plastika. Tako sam prvi puta u Slovenskim Konjicama doživio da u drugom krugu oko iste okrjepne stanice nema niti jedne bačene čaše iz prvoga kruga. Osim što je lijepo za vidjeti i veća je sigurnost samih sudionika.

Nedostatak navijača

Mislim da i ovo možda i najviše spada u kulturu — navijanje. Ono što mene zapravo rastuži je to što na utrkama nestaje navijača i dobre atmosfere u onim ključnim trenucima kada ti najviše treba. Možda sam najviše ostao tako razočaran na Zagrebačkom polumaratonu. Onaj dio kada se trči od Trga prema Dubravi postane najdosadniji i nekako najduži. Na tom dijelu se može naići samo na pokojeg navijača, a rekao bi da je to dio utrke kada ti najviše treba neka potpora i netko tko će makar mahnuti i reći: “Idemo!”.

Naravno da za ovo ne možemo kriviti organizatora, ali mislim da se preko dobre organizacije i komunikacije s medijima može puno toga postiti. I to u vrlo kratkom vremenu. Recimo radijske postaje na kojima se spomene organizacija nekih utrka rijeko pozove slušatelje da dođu navijati te podržati utrku.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Ja sam Matt i veliki sam zaljubljenik u trčanje. Osim trčanja volim popiti craft pivo u dobrom društvu. Dosta slobodnog vremena provodim pišući nove tekstove za svoj blog. No najbitnije od svega je da uživam u društvu svoje kćeri za koju se nadam da će jednog dana trčati sa mnom. Pratiti me možete i na Facebooku.