Kako znati radiš li ispravno, kad 20 godina čekaš rezultate?

Prije nekoliko dana sam, nakon dugo vremena, izašla van. Nezakoniti me muž odveo na svirku nekog čudnovatog benda u jedan zagrebački klub. Već odavno znam da on voli meni neobičnu glazbu pa se ni ovaj put nisam iznenadila kada je na pozornicu izašlo par mladića i počelo 'tamburati'. Zapravo i nisu bili loši, ali da mi netko prijeti smrću ja ne bih znala o čemu su oni zapravo pjevali. Za to postoje dva razloga. Prvi je što su im instrumenti bili toliko glasni da nisam čula riječi pjesama, a drugi jer su oni, svi redom dvadeset i koju sitno, svojim pojavama iz mene izvukli pregršt pitanja. 

Što ako postane....

Što ako mi sin postane kao ovaj na basu, samouko istetoviranih podlaktica? Što ako odluči da će za kruh zarađivati u nekom ovakvom bendu? Što ako odluči biti akademski kipar? To mi je priznajem, iako zapravo ne znam koliko ti ljudi zarađuju, jedno od mističnijih zanimanja. Jednostavno ne mogu pojmiti da se od neke kiparije može zaraditi za kruh. A kao poštena majka mislim da ako nemaš normalan posao, ne možeš ni biti sretan. Znam, reći ćete, da to nema veze, ali tako je meni na duši. Lupetali su oni po instrumentima dulje od sata, a ja sam malo gledala u te tetovaže pa si mislila - neće valjda i moj tako izgledati. Pa 12 sati sam ga rađala pa da si te lijepe male ručice jednog dana unakazi s nekim črčkarijama. Da se razumijemo, nemam ništa niti protiv tetovaža, ali slutim da neću biti sretna ako moj sin krene tim putem. Onda sam malo pogledavala nekog mladića s irokezom na glavi. Zapravo izbrijanim jednim dijelom glave, a s druge ta kosa nekako čudno strši. I opet si mislim - pa neće valjda onu svoju lijepu kosicu jednom tako ošišati. Onda sam malo mjerkala neke curice u čudnoj prekratkoj i preprozirnoj odjeći kako koketiraju s tim neobičnim mladićima pa sam bogu zahvaljivala što nemam kćer jer mislim da ne bih preživjela da mi nekog takovog dovede doma. Onda sam počela razmišljati što ja sve ne bi da moj sin bude... Pa ne bih da bude arheolog. Od toga dobro može živjeti samo Mirjana Sanader. Ni etnolog ili indolog mi nisu baš jasni. Svakako ne bih htjela niti da bude NKV radnik, recimo na bauštelu, ni bih ni da bude bravar iako je Tito proslavio tu profesiju. Ako odluči biti akademski slikar, to bih recimo mogla preživjeti. Tu čak i vidim neki kruh i sreću. Priznajem da bi mi suze na lice izmamilo i da odluči biti plesač ili da se bavi twirlingom. To je ono kad i muški mašu nekim velikim štapom i plešu kao mažoretkinje. Ne bi mi se sviđalo ni da je vojnik, pilot ili policajac jer bih umirala od straha svaki dan. 

Ma glavno da je zdrav, sretan i ne mrzi

Na putu doma pita mene nezakoniti jel' mi bila dobra svirka, a ja umjesto odgovora ponudim cijeli set svojih razmišljanja. A on? Filozofski ležerno odgovara kako je njemu samo bitno da nam je dijete uvijek zdravo, sretno i da nikoga ne mrzi. 

Da i to, ali tebi bi bilo okej da je on recimo dostavljač pizze ili smetlar, ili vozač autobusa, ne dam se ja. 

Pa ne bi baš skakao do stropa od sreće, ali ako to njega čini sretnim što ja imam s tim, odgovara moj zen budist. A što ako to ne bude njegov izbor nego zezne stvar u školi pa ne završi fakultet i zapne kao smetlar, a sve to zapravo jer smo mi negdje omanuli u njegovom odgoju. Kako odgojiti dijete da bude ambiciozno, uporno, da spozna što je njegova sudbina i da ne posustane na putu da to ostvari? Da li tako da ga već sada mahnito tjeram da slaže legače, da uči engleski, da mu zabranjujem igru prije nego što pospremi iza sebe ili da jednostavno prepuštam stvari da se same dogode? Kako znati radiš li ispravno danas kad ćeš rezultat vidjeti tek za 20, 30 ili 50 godina? I što onda? Da se tad pitam gdje sam pogriješila. Je li za izostanak njegove ambicije krivo to što sam mu dopuštala da niti jednu knjigu u dobi od 18 mjeseci ne pročitamo do kraja ili se tetovira zbog toga što sam mu zabranjivala da gleda Bumbu (samo zato što ja taj crtić ne mogu podnijeti)...Ne znam pa sam se odlučila tješiti onom da je sve u Božjim rukama. Ako ništa drugo, barem sam odgovornost skinula sa sebe. Samo se nadam da mi zbog toga dijete neće postati svećenik...