Kako se to djecu može odgajati da postanu domoljubne osobe?

Ova odredba zvučala je kao zapovijed koja je Mojsiju slučajno ispala dok se spuštao sa Sinaja.

"Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete kao slobodnu, moralnu, miroljubivu, domoljubnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu...", stajalo je u jednoj stavki jučer naprasno povučenog Obiteljskog zakona. I u njoj je pažnju izazvala upravo jedna zapovijed: da roditelji imaju dužnost odgajati dijete kao "domoljubnu osobu".

Kako se domoljublje našlo uz bok svih ostalih univerzalnih vrijednosti koje roditelji moraju (ili imaju pravo) usaditi u svoju djecu nije još u potpunosti jasno, osim što je jasno da je upravo ta sintagma za kreatore ovog zakona bila važnija od svih ostalih.
Hrvatska bi trebala primarno odgajati "domoljubne osobe".

I što bi to trebalo značiti? Kako odgajati dijete kao "domoljubnu osobu"? Što to uključuje? I naročito, što to isključuje?

Na prvi pogled, čini se da to znači da dijete mora voljeti svoj dom. Vjerojatno i domovinu. Zvuči logično. Samo, kako se to djecu uči da budu domoljubi?

Grb i zastava

Znači li to da ih treba učiti da vole grb i zastavu? Ili da vole more, rijeke, polja i pašnjake? Ili da vole ljude koji zajedno s njima nastanjuju tu domovinu? Ili da vole samo neke ljude, one koji najviše vole domovinu? 

Ili da možda štuje vlast koja se zaklinje u domoljublje?

Vrijedilo bi makar ovom prilikom odrediti što domoljublje znači kod domoljuba koji su odlučili staviti ovakvu odredbu u Obiteljski zakon.

Naime, djeca su odrastajući u Hrvatskoj proteklih godina imali puno prilika vidjeti što domoljublje uključuje. Recimo, neplaćanje poreza za tu istu domovinu. Uključuje pljačkanje te iste domovine. Uključuje varanje i laganje, upravno proporcionalne zaklinjanjem u domoljublje. 

Domoljubna korist

Djeca su mogla vidjeti na mnogim primjerima kako se onima koji se hvališu domoljubljem opraštaju grijesi, prema njima se podešavaju zakoni ili ih se izuzima od poštivanja zakona, kako dobivaju privilegije i povlastice. I kako onima koji se ne hvale domoljubljem, premda poštuju domovinu i prema njoj ispunjavaju sve obveze, sve te povlastice nisu dozvoljene.

Domoljubima se, vidjeli smo to previše puta, predstavljaju upravo oni koji krše sve ostale stavke iz ovog Obiteljskog zakona koje se vežu za domoljublje: moralnost, osjećajnost, miroljubivost, odgovornost, a naročito tuđu slobodu.

I s druge strane, možemo ovaj problem sagledati iz druge perspektive. Naime, kad se već djecu mora učiti da ljube domovinu, što se čini ako ta domovina ne ljubi tu djecu?

Ako ih zakida za temeljna prava, za slobodu izbora, govora, mišljenja, ako ih zakida za obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu skrb, a kasnije za dostojanstveni život i egzistenciju? Treba li se možda domovinu ljubiti bezuvjetno?

Domoljubni noćobdije

Ili je pak treba ljubiti onako kako ti to odrede domoljubni noćobdije. Pa ako im se slučajno ne sviđa nečija druga verzija domoljublja, poručuju im da moraju šutjeti pod prijetnjom strijeljanjem ili mogu slobodno otići iz države i sretan im put.

Za takve, domoljublje ima samo jednu verziju, oblik, format i sadržaj. I isključuje sve druge oblike.

Opet, ne znamo na kakvu definiciju domoljublja su autori Obiteljskog zakona mislili kad su roditeljima poručivali da imaju dužnost odgajati domoljube (plaćanje poreza bez deklariranja domoljublja ili izbjegavanje poreza uz hvalisanje domoljubljem?), ali je ovaj zakon dobra prilika da se raspravi i taj pojam.

Iako svi znamo na što su kreatori mislili. 

To što je domoljublje u Hrvatskoj u zadnjih 25 godina kompromitirano, potrošeno, često iskvareno, pa i licemjerno, njih previše ne zanima. Domoljublje, kakvim ga oni vide, ne podrazumijeva ništa osim pripadnosti hrvatskom narodu, katoličkoj vjeri i HDZ-u. 

Svi ostali su "na uvjetnoj slobodi".

I oni mali Romi na koje se ovih dana namjerila Bruna Esih, i žene koje se bore za svoju konvenciju o sprječavanju nasilja, i oni kojima se oduzima pravo na rodnu ravnopravnost, i sve žrtve diskriminacije, i svi oni koje se naziva strancima, i svi koje se poziva da slobodno odu ako im ovdje ne valja.

Kao društvo, nismo se dosad previše okoristili tim proklamiranim domoljubljem, barem ne koliko su od njega profitirali razni "domoljubi". 

Bilo stoga možda poželjno da od djece preko zakonskih akata stvaramo dobre ljude, pa će i domoljublje napokon dobiti na cijeni. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.