Nisam htjela ići u Los Angeles, zaista nisam. Previše je basic, mainstream, konzumeristički, svi idu tamo... No dok sam razmišljala gdje bih mogla otići za dugi predsjednički vikend trebalo je uzeti u obzir da želim zaobići polarni vorteks na sjeveru, da nemam 21 godinu pa je New Orleans bolje ostaviti za kad imam, i da su jeftiniji hosteli skupi pa da ću svakako morati Couchsurfati. Ding ding, poruka na Tinderu koja je ipak dovela do toga da sam završila u Los Angelesu...

"Looong shot, ali ako si slobodna dođi na moj show večeras. Ostavit ću ti dvije ulaznice na vratima." Hmm, ovo je sigurno trik za popuniti publiku. Sigurno nisu prodali ništa karata i sada pokušava ovako dovući ljude. Ehh, bolje od većine frajera na Tinderu koji se javljaju s nekom, samo njima, smiješnom šalom o tome kako su super u krevetu. (Hint: frajeri koji pričaju kako su super u krevetu često uopće nisu niti okej u krevetu.)

Ma zašto da ne, nagovorim prijatelja da ode sa mnom, mameći ga besplatnim ulaznicama za poznati comedy club u New Yorku, koje inače dođu 22$. Dok čekamo kako bismo ušli u klub sine mi ideja koja mi je možda trebala sinuti i ranije - što ako je ovo namješteno i on ima cijeli dio gdje ismijava puno mlađu curu s Tindera koju je pozvao na svoj show?!

Sjedili smo za šankom jer, unatoč mojim nagađanjima, show je bio rasprodan. Nije imao šale o meni. Odahnula sam, iako sam se do tada već fino našvasala što u strahu da će me prozvati, što u strahu da neće biti smiješan. Gotham Comedy Club jedan je od boljih i poznatijih komičarskih klubova u New Yorku. Izlazak na comedy show u New Yorku tipična je vikend zabava i svakako nešto za probati. Još neki dobri klubovi su Comedy Cellar, The Comic Strip Live i New York Comedy Club.

Kasnije na cugi Chris je rekao da sutra putuje za LA na mjesec dana odraditi neke gaže i audicije, i ubacio neki kao poziv da mogu ostati s njim u LA-u, budući da se još uvijek premišljam gdje bih mogla ići. Pijanoj meni to se činila kao super ideja, mamurnoj meni to je i dalje bila super ideja. Lekcija ovdje jest da budete pažljivi gdje me pozivate jer ću vjerojatno poziv i prihvatiti. I tako sam ja sada u Los Angelesu, iako to zaista nisam planirala...

Od 300 sunčanih dana godišnje, ja sam stigla baš uslijed proloma oblaka nakon trogodišnje suše. Nije to niti ispalo tako loše budući da je Hollywood Walk of Fame usred jednog oblačnog i prohladnog radnog četvrtka apsolutno idealan - nema puno ljudi. Očekivala sam gužvu, hrpu djece i turista, buku, guranje.

Tokom sunčane nedjelje to je i izgledalo tako nekako, skvičeća djeca i glumci obučeni u superheroje i filmske likove. Nije loša atmosfera za vidjeti, ali nakon dva tjedna u New Yorku već sam razvila svoj Manhattan stroll tj. vrlo vrlo brzo pješačenje, tako da me ova usporena masa turista blago živcirala. No u četvrtak sam uspjela zagledavati u crvenkaste zvijezde s imenima slavnih ličnosti i otiske ruku, stopala, usnica i ostalih dijelova anatomije ispred povijesnog TCL Chinese Theatres kina.

Ulica je polako bivala okupirana radnicima koji su ju pripremali za dodjelu Oscara. Preko puta nalazi se staro prekrasno tradicionalno Disney kino The El Capitan Theatre koje prikazuje samo Disney filmove i gdje se može čuti i živa Disney muzika na orguljama.

Taj poznati turistički Hollywood ostavio je na mene trashy dojam, nije mi se svidio. Šarena bliješteća svjetla raznoraznih nazovi muzeja koji to uopće nisu, ljudi koji ti pod nos guraju letke za ture koje voze oko kuća poznatih i slavnih, djevojčice koje stanu nasred pločnika pa okidaju selfije, vozači Ubera koji pokušavaju uvaliti svoj životopis kada skuže da Chris radi u industriji, jednostavno sam dobila dojam prodanog grada s malom dozom očaja.

Ali zato Hollywood Hills, Beverly Hills, Bel-Air - tu se već da polagano voziti, zagledavati ogromne vile kroz visoke ograde, i sve te ljude u markiranim tajicama i s velikim sunčanim naočalama na očima (čak i po noći - kaže Chris da je to zato što su svi nadrogirani).

West Hollywood i Sunset Strip dio je gdje možeš biti očarana izlozima elitnih trgovina (kad te već sramota u njih ući) i čuditi se dugačkim redovima za brunch ispred Urth Caffé i sličnih preskupih lokala. Taj dio također je poznat po Rock n Rollu, pun je barova gdje su veliki glazbenici svirali i čak snimali live albume, kao npr. Kiss u poznatom baru Whisky A Go-Go.

Odmah pored nalazi se bar Rock & Reilly's, gdje se Chris jednom slučajno našao u društvu i za stolom s Justinom Bieberom i njegovim menadžerom. Tu večer bile su karaoke i nakon što je jedna djevojka prekrasnog glasa otpjevala neku pjesmu, Bieberov menadžer joj je prišao i odlučio zastupati. Moje lice tokom te priče bio je uglavnom „Wait, what? What, what?“ Nisam uopće fan Biebera, ali kako se slučajno nađeš s njim u društvu?! Uglavnom, ako želiš da te Bieberov menadžer potpiše, odi pjevati karaoke u taj bar.

To popodne proveli smo u LACMA Los Angeles County Museum of Art, u kojem naravno imaš i popust sa studentskom karticom. Vjerujem da funkcioniraju i obična Iksica i ISIC – Global Student ID, koju možeš zatražiti online. Muzej je naravno ogroman, ono što je stvarno interesantno za vidjeti su moderne vanjske instalacije i tarne jame (engl. tar pits), ekskavacijsko područje iz zadnjeg ledenog doba gdje su katran, metan i ostali plinovi stvorili nešto nalik na jezero, samo gusto i crno, ključajuće i otrovno, i tako sačuvali brojne fosile.

Valentinovo smo odlučili preskočiti i naručiti kinesku hranu doma, klasično američki. No zato smo dan nakon izašli na večeru u The Bel-Air restoran gdje je glavni chef Chrisov prijatelj od prije desetak godina, iz razdoblja kada su bili klinci, struggling artists, i radili skupa u nekom baru.

Meni je ta priča zvučala užasno filmski, a zapravo je priča gotovo svake osobe koja živi u Los Angelesu - svi su glumci, modeli, pisci, samo sada evo slučajno konobare ili voze Uber. Chris se više od deset godina probijao kao komičar dok napokon, prije svega par godina, nije došao do točke da samo od toga i živi, s nadom da je to ipak tek početak.

Leo, glavni chef u The Bel-Air, napravio nam je divne sljedove i sam ih donio na stol, objašnjavajući nam što je što - sashimi, jastog, biftek, marshmallow torta. Dovoljno za mene šarmirati, zaista nisam komplikovana. Hranu smo dobili na račun kuće, ali zato su tri runde (ne najskupljih) pića ispale više od $100. Tek toliko da znaš kad se idući puta misliš žaliti na fine restorane u Hrvatskoj.

Od kada sam došla u Ameriku svi su me upozoravali da neću moći ići u barove niti piti budući da tek idući tjedan navršavam 21 godinu. Do sada me nitko nije tražio da pokažem osobnu (kucam o drvo), iako sam ja napravila i prepravila presliku svoje putovnice, da kao imam nešto, što uz moj prenaglašeni istočno europski naglasak možda prođe (ali najvjerojatnije ne).

Dakle, možeš piti, samo moraš biti pametna. Pametna znači ne ići u barove koji imaju zaštitara na vratima jer taj će te sigurno tražiti dokumente. U restoranima uglavnom neće tražiti, kao ni u nekim malo jadnijim pubovima. Istina je doduše i da sam ja bila s dosta starijim muškarcem i, na njegovu tugu, ipak je preočito da on nije u dvadesetima.

Los Angeles je pun finih barova pa i nekih koji nemaju zaštitara na vratima, a i Uber je izrazito jeftin pa onda, kada si već tamo, jednostavno moraš hedonizirati s fancy koktelima. Ili odi pjevati karaoke pa možda postaneš i slavna.

O autorici:

Skitam se svijetom. Ne znam odgovoriti na pitanje gdje živim. Uz sve svoje fotografije pišem i neke teške filozofije. Moram probati svu hranu ikada. Od suvenira uzimam samo alkohol i tetovaže. Sanjam, sanjam pa pokoji san i dotjeram. Moje putopriče i filozofije možeš pratiti na The Wolf Nomad, Facebooku i Instagramu.