Doći će dan kada te više neće trebati, kada ćeš opet dobiti neko vrijeme za sebe i žalit ćeš što su oni teški i 'teški' dani s mirišljavim čudom u rukama, prošli...
Zašto mi nitko nije rekao da je dojenje tako teško, zavapila je neki dan moja prijateljica i svježa majka koja tek nekoliko dana upoznaje sve čari majčinstva. Isto sam se pitanje i sama zapitala prije dvije godine. Svi oko mene su pričali o nekom blaženstvu, a ja sam jedva živjela sa svojim bolnim grudima.
Što mi sve nisu rekli - a možda i bolje da nisu...
Onda mi je par dobrodušnih majki otkrilo spasonosnu mast i blagodati hodanja bez odjeće pa sam svoje zamamno poprsje prešetavala po stanu bez zavjesa 24 sata na dan. Vjerojatno su bar neki susjedi osjetili blaženstvo zbog mojih poteškoća. Jer ja nisam. A ni moj siroti partner kojeg sam izluđivala pričama o tome što me sve boli. A osim grudiju, boljele su me i ruke i leđa od nošenja. Mislila sam da će se za koji tjedan te ruke rastegnuti bar do koljena. O posljedicama poroda neću ni pričati, samo ću napomenuti da sam jako dobro prošla, a svejedno nisam mogla lijepo sjediti. I nitko mi nije rekao da će to baš tako biti...
Blaženstvo trudnoće
A blaženstvo trudnoće? Uf, ni inače ne spadam u osobito blaženu osobu. Dosta toga me nervira. A ni u trudnoći se nije puno promijenilo. Posebno zato jer kilograme viška nisam doživjela kao dar s nebesa.
Ništa blaženo nisam vidjela niti u tome da omiljena jela više nisam mogla smisliti već uživam u kiselim krastavcima s tonama čokolade
Jednostavno mi je bilo teško nositi ogromnu kuglu trbuha, ni natečene noge mi nisu bile slatke. Mučnine su me, hvala im na tome, mimoišle, ali nisu svi ostali probavni problemi na čelu sa žgaravicom. Ništa blaženo nisam vidjela niti u tome da omiljena jela više nisam mogla smisliti već uživam u kiselim krastavcima s tonama čokolade. Fenomenalna kombinacija za blaženstvo, zar ne?
Velike grudi! E to mi je bilo fora
Iznad svega me ljutila činjenica da ne mogu spavati na trbuhu jer to baš jako volim. A ako nije na trbuhu, onda bih bar na boku, no kako je vrijeme odmicalo i to se činilo kao nemoguća misija. Onda sam se veselila porodu jer, kao, odmah ću leći na trbuh. Prijateljica mi je rekla nešto kao stripovski junaci kad se ljute: "Khm, mrm...brm..hm...vidjet ćeš..." I da, naravno da mi nije rekla da nema nikakve šanse da još mjesecima spavam na trbuhu jer mi to neće dozvoljavati moje, po prvi put u životu, velike grudi. E to mi je bilo fora i u trudnoći, a i poslije nje. Bar neko vrijeme dok se nisu povratile na staro siromašno stanje.
Nisam znala da će mi beba bolno nedostajati ako ne budemo zajedno samo na dva sata
I što mi još nitko nije rekao? Nisu mi rekli da mjesecima neću na miru moći skuhati, a bome ni pojesti ručak, nisu mi rekli da će proći mnogo jutara ili večeri, a da ni zube neću oprati, a da su mi višesatne kupke još uvijek nezamislivi luksuz. Nitko mi nije da će mi moja beba istinski i doslovno bolno nedostajati kada ne budemo zajedno recimo dva sata. Nitko mi nije rekao niti da je prilagodba na jaslice baš toliko teška, niti da se djeca u tri mjeseca jaslica mogu razboljeti baš 20 puta. Nitko mi nije rekao niti da na ovoj planeti postoji baš toliko pametnjakovića koji će mi soliti pamet kako radim krivo jer moje dijete ne spava, ne jede janjetinu sa pet mjeseci ili zato što sam ga se usudila dojiti nakon šest mjeseci starosti. I nitko mi nije rekao da ću od umora i jada čak ponekad i misliti da su takvi u pravu.
Moj princ me ne treba?
Postoji i nekoliko, iz sadašnje perspektive, dobrih nitko-mi-nije-rekao-stvari. Recimo, nitko mi nije rekao da nakon nekoliko mjeseci nerviranja što ne stignem pospremiti i očistiti onako kako sam to donedavno radila, da mi to više niti neće biti bitno. Da ću na paučinu na stropu gledati kao na priliku da mališanu pokažem kuću od pauka, da ću na neoprano suđe gledati kao na priliku da napokon kupim suđericu. I to sve ću činiti pod izlikom da su prve tri najvažnije pa je bolje da ono malo vremena što imam posvetim djetetu nego čišćenju. Jedino što su mi govorili jest da svaka faza traje stvarno kratko i da ću žaliti kad prođe. Da, to su mi svi govorili, ali nisam vjerovala da će taj dan ikada uistinu doći. Recimo neki dan sam spoznala da kuham ručak, a da me moj princ ne povlači u suzama za nogu već se igra s autićima. Jednostavno me ne treba...Da, to su mi svi govorili. Doći će dan kada te više neće trebati, kada ćeš opet dobiti neko vrijeme za sebe i žalit ćeš što su oni teški i 'teški' dani, s mirišljavim čudom u rukama, prošli...Mi smo tek na početku tog puta i već sada iskreno žalim za svakom nervozom kojom sam potrošila sekundu uživanja sa svojom bebom.
