Možda ovako malo glupo zvuči, ali i to je neka vrsta obveze kojoj se dobrovoljno predajemo. Iako je obveza, ona je slatka pa trčanje doživljavam kao zabavu.

Iako je trčanje postalo veliki dio mog života (s tendencijom rasta) i dalje ga doživljavam kao hobi. Vjerujem da je tako i kod 90% ostalih. Možda onih 10% su profesionalci koji imaju načina da žive od trčanja — nagrade na utrkama, sponzorstva itd. Ove profesionalce ne računam jer su oni svoj život u potpunosti posvetili trčanju i rezultatima, tako da su im neke stvari poput izlazaka ili druženja manje bitne. Meni je upravo suprotno od toga.

Koliko volim trčanje, toliko volim i druženje s prijateljima, dobar izlazak, pivo i naravno prije svega svoju obitelj. Kada imaš više interesa i ne želiš zapravo niti jedan zapostaviti, moraš se dobro organizirati. Prava istina je da koliko god se dobro organizirao, nešto uvijek moraš zapostaviti. Naravno, svatko od nas zna i mora procijeniti koji mu je prioritet u životu najvažniji. 

Obitelj uvijek stavljam na prvo mjesto i to je ono što uvijek ide prvo. Poslije toga ide sve ostalo. Veliki je plus, naravno, ako imate partnera koji razumije vašu ljubav prema trčanju i koji će vam tolerirati svako trčanje i odlaske na utrke. Još je bolje ako i partner trči pa onda trčite zajedno.

Trčanje je svakako najteže organizirati s poslom. Radiš otprilike osam sati i još ako imaš barem sat vremena putovanja u jednom mjestu, nema te doma barem desetak sati. Od dana ostane vrlo malo vremena za napraviti sve ostalo i još trčati. Meni je oduvijek misterija što rade ljude koji recimo u prosjeku trče 30 - 40 kilometara na dan. Za tako duge rute treba imati vremena, a dan koji traje 24 sata je očito prekratak. Raditi i samo trčati mi nije nešto čemu bi mogao i volio podrediti svoj život. Ima u životu još toliko drugih divnih stvari zbog kojih nekada i trčanje treba staviti niže na ljestvici prioriteta.

Uglavnom, uz posao jedino ti preostaje da trčiš rano ujutro kad svi još spavaju ili kada se vratiš s posla onako umoran. Jutarnje trčanje ne volim i izbjegavam ga koliko god mogu. Nekima to super odgovara, dok mene samo još više umori i jedino što mogu poslije njega je još malo ubiti oko. Nema šanse da se osjećam bolje i odmornije poslije ranojutarnjeg trčanja. Popodne opet imaš problem da si umoran od posla i zapravo ne možeš dati sebe u tolikoj mjeri kao ujutro. Ipak, usprkos tome uvijek biram trčanje u popodnevnim satima.

Trčanje odmah poslije posla često ispada najbolje trčanje. Iako si umoran i ne da ti se trčati, umor se pretrči te kao da se odjednom prištekaš na neki izvor energije koji ti napuni cijelo tijelo. Poslije toga si opet spreman za nove akcije!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Ja sam Matt i veliki sam zaljubljenik u trčanje. Osim trčanja volim popiti craft pivo u dobrom društvu. Dosta slobodnog vremena provodim pišući nove tekstove za svoj blog. No najbitnije od svega je da uživam u društvu svoje kćeri za koju se nadam da će jednog dana trčati sa mnom. Pratiti me možete i na Facebooku.