Učili su me kako nismo svi isti i kako je u tome zapravo sva ljepota i šarenilo ovog svijeta. Učili su me kako treba uvažavati tuđa mišljenja, različitosti svih vrsta i oblika, gledati ljude direktno u srce, a ne kroz prizmu boja kože, nacionalnosti, vjeroispovijesti ili seksualne opredijeljenosti.

Nije da su oni mene jednom tjedno posjeli u dnevni boravak i kao u američkim serijama održali „the talk“ o različitostima i uvažavanju istih. Vjerojatnije je da su mi prekrivali oči svaki put kad bi u životu naišli na situacije gdje je mržnja uzela glavnu riječ.

Prekrivanje očiju kao štit bezbrižnog djetinjstva.

Prekrivanje očiju za očuvanja čistog srca.

Prekrivanje očiju za neopterećen život i život nezatrovan mržnjom.

Prekrivanje očiju da ne učim iz pogrešnih primjera.

Jedan jednostavan potez koji su jučer propustili napraviti roditelji onih par desetaka ili stotina djece (potpuno nebitno) pred čijim je očima spaljena tolerancija i bačena u more. Nije spaljena simbolično, spaljena je doslovno.

Godine i godine civilizacijskih dostignuća, marševa, govora, borbi za ravnopravnost, svakodnevnog rada na toleranciji, ljubavi, razumijevanju bližnjeg svog i daljnjeg svog, svakoga tko je čovjek… sve je to jučer zapaljeno i bačeno u more kao finale dječjeg karnevala.

Zaustavimo se tu na tren. DJEČJEG. KARNEVALA.

Mržnja je pred očima svih tih roditelja i djece uzela glavnu riječ i odigrala svoje, pogrešno na toliko razina, ali ipak iznad svega pogrešno i nepošteno prema toj djeci.

Zašto njihovu bezbrižnost brišete svojim ludilima? Zašto ih učite netoleranciji umjesto razumijevanju? U konačnici, zašto im masakrirate djetinjstvo mržnjom, umjesto da ga zalijevate ljubavlju?

Svako od te djece koje je jučer pod šarenim maskama i s balonima u rukama gledalo kako pred njihovim očima gori tolerancija će odrasti. Cijeli je život pred njima u kojem će imati vremena sami izgraditi svoje mišljenje, koje će, vjerujte mi, biti potpuno neovisno o vašem mišljenju i željama. Imat će vremena za izgraditi svoje stavove koji će nadam se biti oblikovani samo čistim srcem i razumom, tako da na kraju dana mogu stati pred ogledalo i pogledati se u oči bez srama, znajući da je iza njih još jedan dan u kojem su pokušali svijet učiniti malo ljepšim mjestom.

Dan u kojem nisu pred očima svoje djece zapalili toleranciju i bacili je u more.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.