Kad smijemo prigovorit vlasniku psa i zašto nikad?

Srdačan pozdrav, jeste preživjeli NAJVEĆU VRUĆINU IKAD U POVIJESTI POVIJESTI? Normalno da jeste. I normalno da će 90 posto ljudi čim osjete z od zime počet govorit onu dobru staru “ma neka je i 40, samo da nije hladno.”

Opet je produženi vikend, ovaj put Gospa, ili kako vidjelica Mirjana voli reć “vila na moru.”

Neka gradi - ako postoje ljudi koji žele dat pare jer netko kaže da vidi Gospu, neka daju. Ako postoje ljudi koji žele dat 17 tisuća kuna za krstarenje po vortexu, neka daju i to.

Možda bi i ja dala da imam. (Ne bi).

Možda bi i ja gradila vile da sam dovoljno posebna da vjerujem da mi se stvarno ukazala Gospa ili da imam želudac izmislit da mi se ukazala Gospa pa onda to naplatit - koje god od ovog dvoje vam zvuči kao točniji opis situacije.

Uglavnom, nije ni bitno jer nemam za krstarenje u iznosu godišnje plaće blagajnice i znam da mi se Gospa ionako nikad ne bi ukazala jer ima pametnijeg posla.

Ali imala sam ukazanje ovaj vikend - ukazao mi se pas. Radila sam panna cottu i stavila lonac da se namoči preko noći, a par sati kasnije me dočekalo ovo.

Nadam se da ga vidite jer je presladak.

Puno ljudi kaže da ga vidi - ima i jedna žene koja kaže da vidi penis, što je simpatično i zabrinjavajuće jer penis koji izgleda ovako hitno mora doktoru.

Puno ljudi kaže da je ovo znak.

“Stiže ti prinova u obitelj” - možda, ali trenutno mi je u stanu 8 majstora i nema mjesta za to.

“To je znak da ćeš imati odanog partnera” - kažu neki.

“To je znak da je vrijeme da nabaviš psa!” - bilo bi lijepo ali sad još ipak nije; bit će vrijeme, ali ne još.

Ja mislim da je to znak da napišem kolumnu koju me već neko vrijeme strah napisat.

Zapravo, nije me strah, samo mi se ne da kasnije primat prijetnje u inbox od ljudi koji su krivo shvatili tekst.

A bit će toga.

Bit će agresije.

Bit će ljutnje.

Bit će “više te ne pratim.”

Bit će sigurno i “ti nisi dobar čovjek, Andrea.”

Nadam se da će bit više onih koji razumiju što želim reć, ali znam da će bit i ovih prvih.

Ne možeš to izbjeć kad postaviš pitanje koje se ja bojim postavit već neko vrijeme: Kad se smijemo bunit protiv pasa?

“Bože Andrea, par puta si pjevala na televiziji i odmah šutaš pse!”

Prije nego što krenem, moram reć (i morat ću naglasit više puta kroz tekst) - ja volim pse.

U svakom mogućem smislu.

Prekrasni su mi.

Prekrasno je koliko važan član obitelji mogu postat i koliko tona ljubavi unose u život.

Slatki su mi.

Dragi su mi.

Mislim da ljudima koji nanose bol životinjama ili ih napuštaju zbog godišnjeg odmora treba oduzet poslovnu sposobnost i tretirat ih kao teroriste.

I znam da ću jednom kad udomim psa postat milijun puta bolja osoba.

Ali svejedno moram postavit pitanje koje mi se u zadnje vrijeme sve češće mota po glavi - kad smijemo izrazit negodovanje zbog nekog psa i zašto nikad?

Stat ću opet jer znam prvu pomisao koja ljudima pada na pamet: “Nikad nije kriv pas - kriv je vlasnik.”

To je potpuno točno - pas je odraz vlasnika, kao što je političar odraz naroda, zato i nije čudno što ona mlada viralna studentica mrtva-hladna smije u kameru reć da će se zaposlit kod SVOG Bandića, dodat “pa svi kradu, on je barem i uložio” i ponašat se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Pas je odraz vlasnika, ali iz mojeg iskustva, vlasniku vrlo često NE SMIJEŠ prigovorit zbog psa koji je neodgojen.

“Neodgojen je vlasnik” - vrtimo se u krug, da. I njemu najčešće ne smiješ reć ništa.

Evo neki dan je izašao članak da je u Splitu pas ugrizao curicu, a vlasnik se još i izderao na nju.

I sigurna sam da je imao neki komentar tipa “to je pas!” Šta si očekivala, to je pas.

Ali dobro, tu je mislim apsolutno svima jasno da je vlasnik potpuna kretenčina i da je njegov pas savršen odraz toga, nažalost.

Moje pitanje ide u smjeru prigovaranja zbog suptilnijih stvari - kad je to ok i zašto toliko rijetko? Imam par primjera, krenut ću s najbenignijim.

Nedavno sam sjedila u restoranu s prijateljem i njegova dva psa. Divni peseki i on je divan vlasnik koji ih voli najviše na svijetu, ali isto tako zna reć da smrde jer su se smočili negdje. (Što isto rijetko smiješ reć jer ljudi polude). Cure (psi, jel) su mirno sjedile na podu i s nama čekale jelo koje će kasnije pokušat užicat, a uzburkale su se tek kad nam je ususret dolazio jedan prijatelj sa svojim psom. Ogroman pas, prekrasan, dobar i miran, ali zna se za njega i da jako puno slini. Ne onako malo kao kad spavaš s otvorenim ustima pa malo smočiš jastuk - ovaj ima pjena party u ustima i trenutno mu s njih visi debela, masna slina. Dolazi na moju stranu stola, ja ga podragam, nakon čega odlazi prema drugoj stolici na kojoj je moj sako i njuška oko njega. (Neeeeee nemooooj fuuuuj). Sjedim i gledam i šutim, bed mi je. Zaslinit će mi sako koji smije samo na kemijsko. Trebala bi nešto reć. Prigovorit. Nešto malo. Nešto sitno. Neinvazivno, da ne ispadne da ne volim pse. Volim pse, ali volim i odjeću bez sline ako je moguće. Trebala bi nešto reć. Ali možda se vlasnik naljuti. Možda ga to uvrijedi. Kemijsko je 80 kuna, opcija da uvrijedim vlasnika psa me boli minimalno kao izgubljenih 500 kuna, nek mi zaslini, neka. Nije mi zaslinio sako, ali da je, ja bi ko pička otišla u čistionu, platila 80 kuna i sljedeći put opet ne bi ništa rekla jer sam u par navrata naučila da NE SMIJEŠ nekom srat za ponašanje njegovog psa. A realno, trebao bi moć reć: “Oprosti, možeš pozvat psa, zasrat će mi sako a volim da je čist.” Ovaj moj frend se vjerojatno ne bi ljutio i rekao bi “joj, sorry”, ali nisam htjela riskirat.

Zbog iskustva s manje benignim primjerima.

Na primjer, jednom je mojoj frendici dok smo ležale na plaži prvo hodao po leđima, a zatim skočio na glavu ne baš najmanji pas, a kad smo zamolili vlasnicu da ga pozove i makne (jer je samo stajala i gledala sa strane), bahato nas je pogledala i rekla: “To je pas.” Vjerojatno je mislila da smo najveće glupače i loše osobe jer prigovaramo zbog psa, a prema čitanju svetog evanđelja po Mate Miši Kovaču, “ko ne voli pasa, ne voli ni čovika.” I nije toliki bed što se pas popeo na nečiju glavu, ali vlasnica nam je jasno dala do znanja da se NJOJ ne smije prigovorit kad je u pitanju odgoj njenog psa. “To je pas” (a vi ste glupače).

Prošle godine su mi se putevi preklopili s jednom gospođom koja je u isto vrijeme kad i ja dolazila na terapiju za koljeno. Ja sam imala samo rupturu ligamenta, ona je imala SVE. Ruptura, dvije operacije meniska, jedna operacija prednjeg križnog ligamenta (Guglajte malo cijene, i dalje je jeftinije od Ane Bučević na brodu ali ne puno jeftinije). Morat će na još operacija. Morat će na terapije. Do kraja života će koljenima znat najavit kišu - ne u Zagrebu nego u Urugvaju. Ali sve je to super jer može bit sretna da uopće može hodat. Razbila se jednom kad je odlučila rolanjem ispunit svoje proljetno popodne. Odletila u jarak. Spičkala se - jer drugi izraz ne postoji. Razbila se zauvijek - preko jedne tanke, nevidljive lajne. Vlasnica je bila na jednoj strani staze, a njena Micika je njuškala cvijeće na drugoj. Na stazi na kojoj se ljudi rolaju, ne tu i tamo nego toliko često da su role nacrtane na podu. “I onda se još derala na mene jer ne gledam kud idem” - rekla je gospođa koja u svakom koljenu ima malu meteorološku stanicu. “To je pas, ne može on pazit.” Možete vi, gospođo, ali to je ipak za malo pametnije glave.

Zato se bojim, jer često kad vlasniku prigovoriš za psa - a zapravo prigovaraš njemu osobno - dobiješ povratnu informaciju da si nerazuman, bezobrazan i da ne voliš životinje.

To su rekli tati od moje frendice - žive pored parka za pse koji je sa gotovo svih strana okružen zgradama. Pošten čovjek, puno radi, malo zarađuje. Ponekad radi noćnu. Ponekad dnevnu. I imao je šašavu ideju da ima pravo na razumnu količinu mira barem u vlastitoj kući. Neki se s tom idejom ne slažu. Rano jutro, pola 6, taman kad je legao zatvorit oči, kreće urlanje. MAAAAAAX! MAX! MAXDOĐITU! MA MAX! MAAAAAAX! Urla mladi bariton i budi svakog tko živi u blizini i ima uši. Trudnice. Bebe. Penzionere. Studente koji su učili cijelu noć. Ljude koji su upravo odradili noćnu. Tatu od moje frendice. Deru se cijeli dan - ne svi, većina ne, ali dovoljno je tih par. Ne staju u 10 navečer. Ne staju u 11. Ponekad se zapričaju pa se deru i do pola 1. Nekad se deru na pse (jedan svom psu viče KRETENČINO RETARDIRANA). Nekad ih zovu kao da zovu dijete koje je nestalo u shopping centru, s tim da ovi vide da je pas tu i nema potrebe da toliko urliču. Nekad se samo deru jer ih je 15 pa pričaju ispod tuđeg prozora u ponoć i boli ih kurac jer nije njihov prozor. “Vi ne volite životinje!” - napali su ga prvi put kad je došao zamolit da se stišaju jer je prošla ponoć i ljudi bi voljeli odmorit oči. “Vidi se da nemate psa” - i to su mu rekli. Ima psa, obožava ga, samo ga šeće drugdje. Par mjeseci lošeg sna kasnije, opet je došao zamoliti da ne urlaju (na pse i generalno), a ovaj put mu je masivni ćelavi lik rekao: “Ako vam smeta, odselite se.” Sad su još gori jer znaju da na prozoru ispod kojeg se deru živi “pasomrzac.”

Čovjek je samo zamolio da se ljudi ne ponašaju kao životinje, neki su to interpretirali napad na životinje (jer nema šanse da čovjek možda ima pravo) i stvar je samo još gora.

Jedan moj poznanik iz kvarta se odselio.

Sve je počelo kad je na travnjak ispred kuće stavio natpis “molim vlasnike da ne puštaju pse na travnjak.” Netko je uslikao. Stavio u Facebook grupu za ljubimce. I onda je krenulo.

“PIČKA MU MATERINA!”

“GOVNO!”

“NEKI LJUDI STVARNO NEMAJU SRCA!”

Zgražanje.

Psovanje.

Mate Mišo Kovač.

A onda je krenulo i kršenje GDPR-a.

“Ja znam gdje je to.” - kaže jedna.

Evo adresa.

Adresa čovjeka koji mrzi pse.

“Ajmo mu pokazat.”

Ne živi više na toj adresi, ali živi netko drugi.

I ima isti problem koji je imao i moj poznanik, problem zbog kojeg je i bio stavio natpis na travnjak - stan je suterenu i svako jutro ga, čim otvori prozor, zapuhne miris govana. Ljudi puste pse da se poseru, ne počiste za sobom i to je nečije buđenje. Ljeti je najgore, kaže - kad se govno zapeče. Jel možda mogao malo bolje sročit zamolbu? Je. Mogao je napisat “mole se vlasnici pasa da pokupe za svojim psima.” Možda bi bilo manje agresije koja ga je počela bombardirat. Ali opet, čak i da je to napisao, ne bi bilo efekta. Vlasnici pasa koji ne skupljaju govna za svojim psom nisu to zaboravili napravit jer nigdje nije pisalo - ciljano nisu pokupili govno jer su i sami govna i jebe im se za druge ljude. Ali ajde probaj prigovorit nekom tko nije skupio govno za svojim psom - vjerojatno ćeš dobit “odseli se.”

Čini mi se da je to zatvoreni krug - normalan vlasnik će odgojit normalnog psa za kojim će skupljat govna i nemaš mu šta prigovorit, neodgojeni vlasnik će stvorit neodgojenog psa i možeš mu prigovarat koliko hoćeš ali te neće razumjet.

Još će te pokušat uvjeri da si TI govno, a ne ON.

Možda će te čak i pokušat ucijenit: “Kako imaš srca tako pričat, pa to je pas?”

Tog sam se bojala kad sam sjedila pored psa koji mi slini iznad sakoa - šta ako prigovorim i ispadne da je njegov vlasnik agresivni kreten koji poludi kad mu prigovoriš zbog psa?

Onda će bit neugodno. Možda mi kaže da se odselim.

Bolje da ne kažem ništa, nikad ne znaš.

Ne želim ispast govno koje mrzi pse.

Ne želim da Mate Mišo Kovač misli da sam loša osoba.

Ali i dalje me kopka pitanje - zašto je prigovaranje vlasniku kad im pas radi nešto što ne bi trebao ponekad toliko mučan sport?

Od “sitnica” tipa “pokupite za svojim psom” do “naučite psa da ne grize djecu.”

Najlakše je reć “ne voliš životinje” kad netko slomi dva koljena preko tvoje lajne.

Volim ih, ali ponekad ne volim kako su ih vlasnici naučili da se ponašaju - i bilo bi normalno da to slobodno mogu i reć, bez straha da će mi netko reć da se odselim.

Bilo bi normalno da žena koja je rastegnula lajnu preko cijele staze barem kaže “oprostite” kad se netko ubije preko te iste lajne.

I većina bi to i napravila - vjerujem da je 90 posto vlasnika pasa iz skupine razumnih ljudi shvatilo što želim reć s ovim tekstom.

Ali oni nisu problem - problem je ovih 10 posto kojima ne smiješ reć ništa, a često ne znaš prepoznat u koju skupinu netko spada dok nije kasno.

Ja ću ih danas sigurno osjetit u inboxu jer znam da mora bit ljudi koji su cijeli ovaj tekst shvatili samo kao “Andrea je glupača koja ne voli pse.”

Svatko interpretira stvari onako kako njemu paše.

Zato neki pričaju da vide Gospu, a neki da im je pas svetinja u koju se ne smije dirnut čak ni kad bi se stvarno trebalo.

Srdačan pozdrav svim normalnim vlasnicima pasa i razumnim ljudima, a ostali… zovite me Lidija ako vam je lakše.