Pomirili smo se s činjenicom da zaluđenost traje neko vrijeme i onda ta zaluđenost prelazi u prijateljstvo, a poslije u poštovanje. Ali je li totalna utopija vjerovati da ta zaluđenost može trajati cijelo vrijeme?
Kad bolje promislite, možda je vrijeme da svoju vezu - ubijete
˝Jeste li se slučajno uhvatili u razmišljanju koliko bi vam život bio lakši da vam partner jednostavno umre?˝ - pitanje je koje je škotski komičar Daniel Sloss postavio svojoj publici u stand up nastupu prije nekoliko mjeseci. To je pitanje dovelo do niza prekida veza, zaruka i brakova. I tako je jednostavno pitanje koje je služilo kao dobra fora za nastup postalo nešto što je osvijestilo mnoge. A zapravo ako se i sami zapitate, koliko je vas u vezama za koje znate da nisu upravo ono što ste cijeli život željeli?
Nije ovdje naravno riječ o onim vezama u kojima jedna od strana trpi fizičko ili psihičko nasilje. Ovdje jer riječ o onim vezama koje su zapravo super, ali... Čim postoji neki ali to i nije idealno. Još od malih nogu o ljubavi svi maštamo kao o nečemu posebnom i nešto što nas ispunjuje za cijeli život. S vremenom smo svi prihvatili da to baš i ne mora biti tako da bi bili zadovoljni. Ali zašto ne bi moralo biti tako?
Ne bi li ljubav u današnje vrijeme kojekakvih kalkulacija i spletkarenja oko svega i svačega trebala jedina biti lišena takvih igara? Ne bi li uz sav cinizam, skepsu i nepovjerenje prema svemu, ljubav ipak trebala biti nešto više od toga, nešto čisto, sigurno, lijepo?
Usudio bih se kladiti u prilično veliku količinu novca da svatko od nas nakon one početne zaluđenosti u kojoj nam je ta druga osoba sve na svijetu i naprosto savršena, vrlo brzo uvidi da to i nije ono što smo zamišljali kad bi maštali o osobi svog života. I onda vrijeme lagano prolazi. Radi se o osobi koja je super, koja vas voli i koju vi volite. Nema drama, nema pretjeranih nesuglasica. Kad vas drugi gledaju vi ste ideal veze. To je ono što i drugi žele imati. I uzalud sve to kad vi duboko u sebi vjerujete da negdje tamo van svega toga postoji ta neka ili netko tko bi definiciju ljubavi upotpunio na savršen način i za vas, a ne samo za druge.
Možda je smiješno u to vjerovati, ali ne bi li ljubav trebala biti svakodnevno izgaranje za onim tko je uz vas? Pomirili smo se s činjenicom da zaluđenost traje neko vrijeme i onda ta zaluđenost prelazi u prijateljstvo, a poslije u poštovanje. Ali je li totalna utopija vjerovati da ta zaluđenost može trajati cijelo vrijeme? Je li utopija vjerovati da je to apsolutno moguće, ali samo ako ste baš našli onu pravu osobu, možete je nazvati i srodna duša? Je li ideal života svakoga dana sebi govoriti kako imate super osobu uz sebe koja vas cijeni i poštuje i kako je to blago u današnjem svijetu gdje je toga sve manje? Je li ideal potreba da si to svakoga dana govorite i uvjeravate se u to, a zapravo to istinski ne živite?
Jer ako si svakoga dana trebaš ponoviti kako si sretan to više nije tvoje stanje, već mantra kojom pokušavaš samog sebe uvjeriti u sreću. Ako se moraš uvjeravati u sreću, onda baš i nisi toliko sretan. Mi smo svi kao jako dobri ljudi pa ne želimo povrijediti druge ljude.
I onda u takvim vezama ostajemo jer ne želimo biti ti koji će nekoga slomiti. U tom zatomljivanju vlastitih želja i osjećaja naravno ne komuniciramo s drugom stranom vjerujući kako će ih naše dvojbe slomiti. A s druge strane nikad ne pomislimo da možda i druga strana želi upravo takav razgovor.
Ne pomišljamo da je i druga strana osjetila ono što osjećamo mi, ali iz straha od povlačenja prvog koraka ili straha da će povrijediti onu osobu koju voli ne govori ništa i živi život tješeći se kako je sretna. Pitanje s početka teksta je zapravo idealan test bilo čije ljubavi. Ako i u djeliću sekunde pomisliš kako bi najlakše bilo da partner jednostavno nestane i tako se riješe sve tvoje dileme, je li u redu biti s takvim partnerom?
Nije li pružanje 50, 60 ili 70 posto sebe nekome veće zlo i gori način vrijeđanja nečijih osjećaja nego priznavanje činjenice da želiš biti s nekim kome ćeš davati 100 posto sebe? I davati ćeš sto posto sebe ni ne osjećajući to kao napor. Zašto neku osobu uskratiti za pun postotak sebe koji nikad nećete moći pružiti, kad bi jedan jednostavan rez veze koja nije kakva bi trebala biti omogućila i toj osobi da nađe nekoga tko će biti 100 posto njihov.
S druge strane zašto kratiti i sebi tu sreću i ulagati svakodnevni napor uvjeravajući se kako život nije uvijek onakav kakvog ga zamišljaš pa je ono što imaš u ovom trenutku bolje nego ništa. Mišljenja sam da puno veću štetu radimo sebi i drugima ne priznajući očitu neispunjenost nego forsiranje iste u nadi da će se sama od sebe dogoditi. Jer neće. To nije nešto što se uči. To je nešto što osjećaš ili ne osjećaš.
Gotovo sve se u životu može naučiti, ali ne možeš naučiti nekoga istinski voljeti samo zato što si to stalno ponavljaš u glavi. A život je tako kratak i prolazan da je jebena šteta ne provesti ga s nekim tko je sve ono što bi u tvojim idealnim snovima trebao biti. Je li to teško naći? Luđak bi bio svatko tko kaže da je to lako naći. Ali svakako postoji tamo negdje neki ili neka koji u vašem životu neće biti uteg na kojeg ste se navikli već balon koji će vas svakodnevno podizati.
Neispunjenost u vezi je grozan uteg koji malo po malo ostavlja traga na našem kompletnom biću. Mi ljudi znamo se vezati za sve i svašta, pa se tako vežemo i za taj uteg. Ali to ne mijenja činjenicu da je uteg i koliko god drag bio i možda prirastao srcu njegova jednostavna namjena je da oteža kretanje.
Biti emocionalni invalid samo zato što vas je strah povrijediti nekoga ili vas je strah da je i taj uteg bolje nego što ćete ikada pronaći je tužno i glupo. Poanta svega je vrlo jednostavna. Ako i na dijelić sekunde pomislite kako bi smrt partnera bila najidealniji izlaz iz veze odmah je ubijte. Ne partnera, nego vezu. Pomoći ćete sebi i partneru. Ako vam se život svodi na svakodnevno uvjeravanje samih sebe kako vam je super, a to uvjeravanje ne živite cijelim bićem – prestanite. Dajte priliku sebi i osobi koja je uz vas da nađete istinsku, pravu i čistu ljubav. Nije to utopija. Valjda...
O autoru:
Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate...
Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.