Dok sam preko društvenih mreža godinama pratila evente, konferencije i sve popratne sadržaje koje Zagreb nudi uvijek sam se potajno pitala je li život u Zagrebu surov ili je rezultat onoga što uložiš to na kraju dobiješ?

U diskusijama o mojoj selidbi slušala sam rečenice kako je u Zagrebu skupo (je da ako si student, ovisiš o starcima koji financiraju kafenisanje na subotnjoj špici jer moraš biti viđen), da će me život pregaziti (još uvijek svugdje kasnim dvije minute jer se vodim onom ‘samo opušteno’) i još svakakve nebuloze životnih gurua koji se nisu od selili iz grada gdje su odrasli, a niti od roditelja.

Postoji jedan ogroman kamen spoticanja istarskog mentaliteta, dvosjekli mač, a to je da lagodan život u Istri obogaćen turizmom i kapitalom stvara iluziju kako je ambicija za siromašne čiji starci nemaju firme, vinograde, restorane, nemaju ugostiteljskih ambicija, čiji roditelji ne financiraju turistička putovanja jednom godišnje da se konstruira identitet svjetskog putnika, one koji dolaze iz nekih drugih krajeva Hrvatske i ne žive u hrvatskom Monte Carlu.

Tad je jedina opcija podignuti muda s poda i spakirati kofere.

U Istri se lijepo, usudit ću se napisati raskošno živi osam mjeseci u godini. Početkom sezone u ožujku do početka studenog se „ubija“ kukajući nad prokletom sudbinom i dosadnim turistima da bi se ostalih četiri mjeseca moglo grickati ono što se zaradilo i ležati na kauču, čekati novu sezonu. I tako u krug.

Imam i ja svoje prokrastinacijska razdoblja kad četiri sezone serije pogledam u mjesec dana, no opcija gubljenja vremena u najboljim godinama života, provodeći u lokalnim birtijima slušajući malograđanske tračeve kojima se ekipa zabavlja uz pivu u deset ujutro za mene nije dolazila u obzir.

Zato preseljenje u Zagreb, zbog kontinuiranog rada deset ili jedanaest mjeseci u godini da bi se mjesec dana „odmarala“ onako kako zaslužujem. A znam da Zagreb, koliko god mi se uvukao pod kožu, neće biti posljednja postaja. Zato preseljenje uvijek kad osjetim da sam dala sve i više od toga, a dođe vrijeme za podvlačenje crte. Zato što nemam što izgubiti kad ne posjedujem ništa osim vlastite slobode.

Zašto sam počela pisati o ovoj tematici? Jer sam prije nekoliko dana dobila poruku u inbox od prijatelja kad se vidimo jer on leti u subotu. Dok ovo tipkam on je već negdje na Karibima.

U tom trenutku sam pomislila: Ah, još jedan manje.

Zašto brinuti o državi, nasljedstvu, ostavljanjem boljeg sutra kad ti sistem to ionako ne pruža? Kažu da su mlađe generacije sve sebičnije, a ja se pitam je li ikad itko otišao negdje, ostavio sve što ima jer mu je bilo super na mjestu gdje je bio prije!?

Jer nikad u životu nisu bili sretniji zbog odluke da riskiraju i suoče se sami sa sobom, ostave malograđanska naklapanja iza sebe i pokažu srednji prst učmalom društvu.

Na to bi se svi trebali svakodnevno podsjetiti, da dajemo sve od sebe i više od toga dok ne ostvarimo ono što smo zacrtali i ako nam ovaj sistem ne pruža ono što zaista želimo, okrenemo stranicu i odemo.

Nikad nije bilo lakše nego danas otići s jednog kraja svijeta na drugi, vratiti se pa otići negdje drugdje, biti ustrajan u onome što želimo.

Zašto je potreba za boljim životom loša? Ne pišem o megalomaniji i zgrtanju kapitala jer u ovoj državi takvih ima previše pa „kroje“ ovakav sistem u kakvom građani žive već pišem o pronalasku istinske sreće za svakog pojedinca.

Kad ste vi zadnji put napravili nešto izvan društvenih okvira za ostvarenje vlastitih snova?

Možda bi mogli već danas!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.