Potreba za pripadanjem jedna je od naših osnovnih potreba, baš kao i potrebe za hranom, vodom ili odmorom. Radi se o potrebi za stvaranjem i održavanjem čvrstih i stabilnih odnosa.

Kada nam nedostaje vode – mi žeđamo, kada naše tijelo treba hranu – mi gladujemo, a kada je potreba za pripadanjem nezadovoljena – mi smo usamljeni.

Vrlo često u govoru brkamo pojmove usamljenosti i samoće, no to nipošto nisu istoznačnice. Samoća je nešto što odabiremo, vrijeme koje ćemo provesti sami sa sobom, gledajući kroz prozor, čitajući knjigu ili u šetnji prirodom. Kada samujemo mi i dalje zadržavamo osjećaj povezanosti sa drugim ljudima i znamo da nas od toplog kontakta sa drugom osobom dijeli tek telefonski poziv ili povratak kući. Usamljenost je samoća za koju imamo osjećaj da je nismo odabrali.

Kada smo usamljeni mi se osjećamo praznima i izoliranima od drugih. Osjećamo kako smo odsječeni, nepovezani i otuđeni, a značajan intiman kontakt sa drugim ljudskim bićem može nam djelovati kao teška ili čak i nemoguća misija.

Ona postaje ozbiljan problem onda kada je u našim umovima i srcima prisutna dovoljno dugo da dolazi do stvaranja trajnih i samoodržavajućih petlji negativnih misli, osjećaja i ponašanja.

Usamljeni možemo biti iz niza različitih razloga, primjerice nakon razvoda ili prekida drugog značajnog odnosa. Kada izgubimo nekoga tko nam je bio važan, mi tugujemo zbog gubitka i često se zbog tugovanja na neko vrijeme povlačimo iz drugih odnosa.
Možda smo se preselili u drugi grad ili državu zbog studija ili posla i osjećamo se usamljenima jer još nismo stigli uspostaviti i ostvariti nove bliske odnose, a dragi ljudi koje smo ostavili za sobom čine nam se dalekima i nedostupnima.

Ili se nalazimo u vezi ili braku u kojem se osjećamo usamljeni jer već neko vrijeme nema bliske povezanosti sa partnerom zbog ljutnje ili zamjeranja.

Baš kao što neki ljudi vole ljuti umak i jest će ga sa praktički svime što im dođe pod ruku, drugi će na sam spomen jalapeno papričice potražiti bokal hladne vode i nešto za žgaravicu. Slično tome razlikujemo se i u svojim potrebama i preferencijama za kvalitetom i kvantitetom bliskih odnosa.

Neki od nas će bez prevelikih previranja preživjeti selidbu u drugu državu i odvojenost od bliskih osoba dok će ostali trebati dnevnu dozu bliskosti kako bi se osjećali dobro. Ako spadamo u potonju kategoriju, tada će međuodnos načina na koji upravljamo svojim
emocijama i načina na koji si objašnjavamo stvari koje se događaju oko nas određivati kako ćemo reagirati na dostupnu količinu bliskosti. Razlikovat ćemo se prema tome znamo li se nositi sami sa sobom na neki konstruktivan način dok ne dobijemo potrebnu dozu ili ćemo krenuti silaznom putanjom poražavajućih ili čak i autodestruktivnih misli i ponašanja.

Bez obzira na to koliko smo osjetljivi, naš osjećaj zadovoljstva životom pada onda kada potreba za pripadanjem nije zadovoljena. Evolucija se pobrinula za to da se u objektivnoj ili subjektivnoj izolaciji osjećamo loše i nesigurno, a jednom kada ti osjećaji izrone iz
nezadovoljene potrebe, mijenja se i naša percepcija svijeta.

Takve interpretacije vrlo brzo postaju očekivanja. Osim toga, počinjemo pretpostavljati kako drugi uopće nisu zainteresirani za nas i da će nas odbaciti ako im se javimo. Zbog toga ne preuzimamo inicijativu i pronalazimo izgovore da ih odbijemo onda kada nas i pozovu na druženje.

Ako se usamljenost otegne, tada smo zbog nemogućnosti da upravljamo vlastitim emocijama i zbog iskrivljenog pogleda na svijet manje spremni ili u nekom trenutku sposobni svijet pogledati iz druge perspektive. Možda ćemo krivo tumačiti tuđe namjere zbog
čega ćemo drugima djelovati "čudnima" ili ćemo biti ranjiviji na manipulaciju osoba koje skrivaju prave motive svog ponašanja. Istovremeno nas strah od drugih čini spremnijima da okrivimo druge i za ono što jesu i za ono što nisu krivi.

Teško nam je pogledati u sebe i vidjeti kako smo sami doprinijeli stvaranju distance pa povlačenje drugih ljudi interpretiramo kao potvrdu vlastitih strahova i bivamo još malo "sigurniji" u to kako im nije stalo do nas.

Kada smo usamljeni, mi imamo osjećaj kako radimo sve da ne bismo bili usamljeni čak i onda kada svi objektivni dokazi govore drugačije.

Iako ideja da smo sami doprinijeli usamljenosti može zvučati grozno, nemojmo se odmah tući po glavi. Ta ideja, to shvaćanje, zapravo je jedan veliki plus i može biti prvi korak u stvaranju odnosa kakve želimo. Shvaćanje da je način na koji gledamo na svijet nešto što nas je povuklo u usamljenost, daje nam priliku da to isto shvaćanje počnemo propitkivati i mijenjati. Moguće je postepeno mijenjati filter kroz koji gledamo svijet.

Opetovana iskustva stvarne povezanosti sa drugom osobom također utječu na način na koji objašnjavamo ono što se događa oko nas, ali u pozitivnom smjeru koji nas podiže i u kojem prema drugima imamo više povjerenja. Sposobnost da se blisko povežemo sa drugima možda od nas neće učiniti glavnog partijanera koji je srce svake zabave, ali će nas drugi doživljavati kao zanimljive i ugodne.

Usamljenost je odraz nezadovoljene potrebe za pripadanjem i samo prisustvo drugih ljudi nije ono što će zadovoljiti tu potrebu. Lijek za usamljenost je povezivanje sa drugim ljudima. Stvaranje čvrstih i bliskih odnosa u kojima sa drugima možemo podijeliti sve ono što nam je važno.

Literatura:
Biakolo, K. (2013). What Loneliness Feels Like. 
Cacioppo, J.T. i Patrick, W. (2008). Loneliness. W.W.Norton & Company, Inc. New York.
Psychologist anywhere anytime. Loneliness. 
Web of Loneliness. What is Loneliness?
Winch, G. (2013). Why Loneliness Is a Trap and How to Break Free.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.