Otkad sam počela konstruktivnije razmišljati simbolično sam obilježavala svaku prekretnicu u životu spoznajom da jedan dio mene, onaj slabiji mora umrijeti ako želim nastaviti dalje u smjeru koji priželjkujem.

Ovaj vikend Dule i ja smo imali svoje dubokoumne razgovore o životu, mojim budućim planovima te malim velikim životnim temama. Rečenica koja mi se usjekla je da se još uvijek nisam osposobila na život za preživljavanje za ono što želim. S vremena na vrijeme treba nam jedan sirovi, skoro balkanski reality-check.

Djelomično potpisujem svaku riječ jer najteže je pogledati u sebe i reći si da možda nismo sigurni u ono što želimo te da trenutno, u ovom psiho-fizičkom stanju, to nismo sposobni ostvariti.

Onda sam se sjetila životne epizode kad sam televiziju gledala u mraku, kad je trebalo živaca i želuca za pregurati dane neizvjesnosti. Sjetila sam se svih onih izleta u srednjoj školi na koje nisam išla jer izleti nisu bili prioritet. Rečeno mi je da ako idu svi, naći će se način da idem i ja. Ako ne idu svi, ostat ću doma da naučim da u životu ima važnijih stvari od opijanja u Rimu.

U tom maloljetnom slučaju moji roditelji su umjesto mene odlučivali koje su stvari za koje moram patiti kako bih neke druge naučila cijeniti.

Duletov odgoj i njegov mindset nikad mi nije dozvolio da u bilo kojem slučaju osjećam kao da sam žrtva spleta okolnosti, da se viša sila urotila protiv mene. Naučena sam shvaćati da ono što je odvija danas samo je posljedica mojih odluka iz prošlosti. Naučena sam shvaćati da ako danas ne donesem ispravnije odluke, sutra se neće realizirati onako kako sam si zamislila.

Pokretanje bloga bilo je jedno zastrašujuće iskustvo kad sam morala prihvatiti da ako želim nastaviti u tom smjeru da će biti komentara, kolutanja očima, neprihvaćanja, straha od neuspjeha, shvaćanja da neke moje prijateljice to nisu i svega što mojim emocijama neće biti ugodno prolaziti.

U ovom trenutku nema rečenice ispod mog teksta koji će me uvrijediti jer znam da nisam te rečenice, uvrede niti tuđa mišljenja. Ono za što sam ja osobno bila spremna umrijeti je spoznaja da imam svoje mjesto na kojem ću pisati, da imam ljude koje me čitaju, da ću jednom morati napraviti distinkciju što je privatno, a što javno da netko može nešto naučiti na mojim greškama… Bila sam spremna umrijeti u neizvjesnosti i nesigurnosti kako je to odgajati psa jer ga nikad do sad nisam imala, a željela sam ga šest godina. Živa sam još uvijek, Slash je živ, zdrav, hiperaktivan i poslušan pas.

Okolina je podložna konzumirati ono što joj se servira, a to su blještave slike uspjeha, motivacije, sreće, materijalnog bogatstva, stabilnih međuljudskih odnosa… Servirana je druga dimenzija kojoj još nitko nije otkrio univerzalna vrata kroz koja se ulazi tamo. Jer su ta vrata često obavijena patnjom, suzama, neizvjesnošću i boli.

Tko je ikad bio u potpunosti spreman kad je krenuo ostvarivati svoje snove? Besmisleno je očekivati da će taj trenutak ikad doći.

Ako materijalno imamo sve što nam je potrebno da normalno egzistiramo od ponedjeljka do nedjelje pitanje koje se samo od sebe nameće je: zar smo postali toliko emocionalno i duhovno isprazni da više ne znamo posložiti dugoročne prioritete!?

Naravno da puno bolje zvuči da će nas deset tisuća sati rada odvesti na željenu destinaciju, no realnost je da ćemo se kroz tih mitskih deset tisuća sati još toliko napatiti, a ta patnja ne podrazumijeva nužno fizičku bol ili suze, ali podrazumijeva da pišeš knjigu dok drugi gledaju serije, da se učiš editirati video za željeni YouTube kanal dok drugi idu u kino, da čitaš dok su drugi pijani na koncertima, da si sam sa sobom dok ne pronađeš osobu koja će u potpunosti stajati uz tebe dok drugi iskaču iz veze u vezu ili brak…

Patnja prema življenju željenog života jedino podrazumijeva složene prioritete prema vlastitim vrijednostima kojih se nećemo odreći i zbog kojih smo spremni otići na kraj svijeta ako mislimo da se tamo nalazi naša destinacija. Sreća znači shvaćanje da postoji i nesreća jer da ne spoznamo nesreću kako bismo znali što joj je suprotno?

Ono što određuje naše uspjehe, kaže Mark Manson, nije pitanje: „Što te usrećuje?“ već „Za što želiš patiti da bi posvetio svoj život tome?“.

Možda je odgovor glazba, možda pisanje, možda djeca, možda ništa… Možda jednostavno ne želiš patiti ni za čim, ni za koga jer ti je prioritet komforna zona, ali zato ne priznajem ljude koji nakon dvadeset, trideset godina pričaju svoje tragedije kako su i oni mogli ostvariti svoje snove, ali… Postavljanjem boljih pitanja, život će davati kvalitetnije odgovore.

Zato svjesno biraj svoje životne borbe jer one određuju koliko daleko smo spremni otići, životne borbe određuju naš krajnji uspjeh.

Ako niste spremni umrijeti za ono što želite, onda to ne želite dovoljno jako.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.