Uvijek sam mrzila kada me netko pita - A ČIJAS TI? Kakvo glupo pitanje! Nitko ne treba biti ničiji. Po potrebi samo svoj. Ne trebaš krasti tuđi glas i gestikulacije da bi se osjećao kao Netko. Da, netko s velikim n. Ne trebaš kopirati tuđu tetovažu jer nemaš ideja za vlastitu.

Znam da danas ne postoji ništa originalno, ali nemoj biti bolesno neoriginalan jer tako izdaješ sam sebe. Nekad si se imao. Vjeruj mi da jesi. Mrzila sam to pitanje jer nikada nisam znala što odgovoriti. Ako je odgovor ime i prezime mojih roditelja, tko kaže da ih onaj koji postavlja pitanje uopće zna?

Uskoro se udajem i ljudi mi redovno postavljaju tri pitanja. Prvo je – jesam li trudna. Drugo je – što ću obući – jer ja (valjda) nisam za vjenčanice. Treće je – hoćeš li uzeti njegovo prezime. Da vam budem iskrena, prvo mi je bilo sasvim normalno uzeti prezime svog budućeg muža. No kada sam si doma preslagivala misli, sjetila sam se nekoliko stvari.

Prije svega, sjetila se male mene. Iste one djevojčice koja je od oca tate i majke mame. Ta je djevičica govorila da nikada neće promijeniti svoje prezime. Imala je stav takva mala i shvatila sam da u njezinim riječima postoji težina. Tada to nisam htjela iz nekog inata, ali i zbog toga što smo sestra i ja jedina nasljednice našeg Bljak prezimena, a to prezime treba ponosno nositi kroz svijet.

Daljnjim slaganjem misli shvatila sam da je mijenjanje prezimena krivo u više dimenzija.

Ako mi kažete da je to jednostavno njegovanje nekih običaja, ja ću vam reći da smo mnoge običaje odbacili. Vremena se mijenjaju. Više se razmišlja o nekim stvarima i svatko ima pravo na svoj izbor. Moj je izbor ne mijenjati prezime, a ta mi odluka donosi brojna olakšanja.

Olakšanja koja ovdje uopće neću nabrajati jer se ne želim pravdati za svoj postupak. Smiješno je što neke žene odabiru prezime kako bi izbjegli rešetanja od strane rodbine (njegove, ali i svoje), prijatelja i poznanika.

Postoji anketa u kojoj su žene potvrdno odgovorile na pitanje – je li odabir njegovog prezimena samo easy way out. To me apsolutno šokiralo. Velik postotak ljudi misli da bi se trebao uvesti zakon o uzimanju suprugovog prezimena. To me šokiralo još više. Škakljivo mi je govoriti o identitetu.

Postoje brojni ljudi koji misle da identitet ne postoji, vežu ga samo uz ego, a ja za oba argumenta imam protuargument. Ako je identitet nešto što gradimo od dolaska na ovaj svijet, zašto bismo ga onda odbacili mijenjanjem prezimena? Ako je identitet nešto lažno i ako je identitet nešto što, zapravo, ne postoji, zašto bismo si davali još jedan lažni?

No, hajmo se vratiti na glavni problem! Pitam se ja, pitaju se neke žene i neki muškarci, zbog čega 99% muškaraca ne bi uzelo ženino prezime? Gotovo svaki muškarac rekao bi da je to besmisleno. Mnogi bi dodali da bi ih taj čin trajno obezjajio. Ostali bi bez svoje muškosti.

Kada bi neki muškarac uzeo ženino prezime, bio bi osuđivan. No zašto niti jedna žena nije? Zašto je kod nas to obratno? Zašto osuđujemo žene koje ostave svoje prezime?

Možda će vam zvučati radikalno, no ako se vratimo godinama u nazad, primijetit ćemo da neki ljudi nisu imali pravo glasa. Shvatit ćemo da su žene morale izlaziti na ulice kako bi dobile svoj. Uvjerenja i običaji prošlih vremena danas nam često zvuče smiješno i grozno. Ja sam uvjerena da će mijenjanje prezimena našim potomcima zvučati isto tako.

Ako 99% posto muškaraca bira ne uzeti ženino prezime jer to smatra smiješnim i jadnim, mislim da bi taj „zakon“ trebao biti isti kada smo u pitanju (mi) žene. Vjerujem da će se mnogi ljudi čuditi i zgroziti kada im kažem da ipak biram ostati Bljak. No ja sam ponosna što ljudi koje volim misle baš kao i ja.

Ponosna sam što mi je moj budući muž rekao da ne želi da budem kućanica koja neće imati svoje dane. Ponosna sam što se raduje mojoj karijeri na isti način na koji se radujem ja. Ponosna sam što me prvi pitao hoću li ostaviti svoje prezime i ponosna sam što mu je skroz cool što ga ja ipak neću mijenjati.

Nemoj krasti tuđe stavove. Nemoj kopirati tuđi rad. Neka te drugi nadahnjuju, ali nemoj precrtavati njihove radnje. Neka ti djela dobrih ljudi budu primjer, ali nemoj postati tuđi stil, tuđi stav i nemoj živjeti tuđi život.

Opravdavanju tu nije mjesto, stoga to neću raditi ni ja. Za kraj želim reći da mnoge od nas ni ne promišljaju o ovom pitanju. Mnoge od nas uzmu muževljevo prezime jer se to tako radi. Mnoge od nas ne zadiru dublje u ovaj problem jer ovaj problem danas ni ne smatramo problemom. Za kraj ću reći da je vrijeme da o ovom problemu počnemo razmišljati.

Fotografija: Stela Mešić

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.