„Ma trebao ih je prebiti na mrtvo ime, djeca više nikog ne poštuju. Profesor je pretjerao. Učitelj Franjo treba dobiti spomenik, a ne Franjo Tuđman...“
BRUNO ŠIMLEŠA:
Je li ipak moguće da profesor Franjo nije ni heroj ni zločinac?
Nema tko se nije oglasio o slučaju profesora koji je red u učionici odlučio uvesti udarcima i naguravanjem učenika. Sudeći prema rezultatima anketa na raznim portalima, većina oduševljeno pozdravlja njegovu reakciju i jedino žali što nije bio još žešći. „Jer djeca su se otela kontroli, više ne poštuju autoritet, razmažena su“, a za njih je batina jedino rješenje za sve navedene probleme.
I iskreno, razumijem učitelja. Razumijem da mu je bilo dosta svega. Razumijem da mu je muka što ga neki učenici povremeno zlostavljaju, a sustav mu ne pomaže. Obrazovni sustav inače ima problema s rješavanjem nasilja. U brojnim školama postoji deklarativna nulta stopa na nasilje, ali školama se ne daje potpora da je provedu, a neke škole ne provode ni one mjere koje imaju na raspolaganju. I tako samo eskaliraju problemi dok se ne dogodi ovakav eksces. I zato razumijem da mu je bilo dosta nepoštivanja tih mladih bezobraznika i da mu je bilo dosta njegove vlastite nemoći. I jednostavno je pukao. Razumijem...
Naravno, to što razumijem njegov čin nikako ne znači da ga odobravam. Problem je ozbiljan, ali rješenje sigurno nije u tome da učitelji po slobodnoj procjeni šamaraju problematične učenike.
Nevjerojatno mi je i da moram ispisati takvu rečenicu, ali izgleda da se to ipak ne podrazumijeva. Koliko god su užasni brojni primjeri profesora koje zlostavljaju njihovi vlastiti učenici, rješenje sigurno nije u tome da oni počnu fizički nasrtati te iste učenike. Rješenje je u promjeni sustava, a ne u sustavnoj upotrebi sile. Očajno je što se učiteljima uništavaju auti ako se nekom klipanu ne svidi zaslužena dvojka. Očajno je što ih se vrijeđa, ne poštuje, prijeti, psuje.... Ništa od toga se ne bi trebalo nimalo tolerirati, ali rješenje sigurno nije u tome da učitelji i profesori uzvrate istom mjerom. Jer ako ti 14-ogodišnji neodgojeni klinac dovikne da si kreten, ti moraš biti veći čovjek i ne uzvratiti. Inače se spuštaš na njegovu razinu, a tamo nije mjesto profesorima.
Mislim da profesore teroriziraju dvije grupe učenika. Jedni su zapušteni klinci kojima se nitko ne bavi, koje roditelji također „odgajaju“ udarcima pa misle da i oni smiju terorizirati druge. Drugu djecu, učitelje i profesore, prodavače u dućanu, svejedno im je...
Druga grupa učenika su privilegirani razmaženci, mamini i tatini sinove i princezice. Njih štite njihovi neuki roditelji. Njima se roditelji bave, ali na posve pogrešan način. To su oni roditelji koji će doći u školu ako njihov anđeo dobije zasluženu četvorku i bunit će se.
Nedavno sam razgovarao s prijateljem čija djeca idu u jednu od prestižnijih zagrebačkih škola i tamo su učitelji pod stalnim pritiskom, ali ne samo od djece, već i od roditelja. I sada se čak više ne bune ni razredniku, već idu direktno ravnatelju.
I dok je prva kategorija klinaca jednako brojna kao i prije, prezaštićenih razmaženaca je više nego ikada, iako nekako sumnjam da ova djeca iz Čakovca spadaju u drugu skupinu.
Naravno, većina klinaca ne stvara probleme i dobro su odgojeni i nema smisla cijelu generaciju stavljati u isti koš samo zato što ima neodgojene djece. Kao i uvijek, generaliziranje je uvijek odraz intelektualne lijenosti. No da se vratimo na ove dvije grupe problematične djece...
Možemo mi lajati na Fejsu koliko god želimo, ali i jednima i drugima treba kontinuirana stručna pomoć. A najvažnije, stručna je pomoć potrebna i njihovim roditeljima. Malo je vjerojatno da će je iskoristiti jer prvi roditelji su uvjereni da sve rješava nasilje, a drugi su uvjereni da je problem uvijek u nekome drugome. Ni jedni ni drugi ne znaju slušati, razvijati se, učiti... Ni jedni ni drugi ne priznaju lako da su u krivu. Zvuči poznato? I upravo zato govorim da im treba kontinuirana pomoć, a ne ove gluposti da odu na jedan razgovorčić s psihologom tek toliko da se zadovolji forma.
Osim toga, ključno je i mijenjati sustav tako da se doista provodi nulta tolerancija na nasilje. Kad uočimo dijete u problemima, sustav mu treba pokušati pomoći. I njemu i njegovim roditeljima. A ako to ne uspije, treba pokušati ponovno. I tek nakon toga treba razmišljati o kaznama, koje opet ne bi smjele uključivati prebijanje učenika. Tako se ništa neće riješiti. I jednoj i drugoj grupi klinaca neće pomoći šamar jer on ne odgaja. I jednoj drugoj grupi klinaca treba kontinuirana stručna pomoć da barem pokušaju riješiti svoje probleme zbog kojih se ponašaju kao dripci. I jednoj i drugoj grupi djece, kao i njihovim profesorima, treba sustav koji će raditi za njih, a ne protiv njih.
Dakle, tko je kriv?
Ma svi, apsolutno svi uključeni. Krivi su učenici koji su definitivno prešli granicu. Kriva je i škola koja nije napravila sve što joj je na raspolaganju da smanji problem. Kriv je i profesor koji je reagirao ljudski, ali neprikladno.
Jedino opravdano korištenje nasilja jest zaštita svog i tuđih života, a bacanje krede ne spada u tu kategoriju. Kriv je i sustav koji je trom. Čak su malo krivi i svi dežurni komentatori koji misle da je samo jedan krivac jer tako banaliziraju problem.
Iako razumijem olakšanje koje osjećamo kad na Fejsu bijesno lajemo samo na jednu stranu jer osjećamo pravednički ponos pa imamo lažni osjećaj da tako doprinosimo rješenju, ipak je to lajanje na krivo drvo. Jer dok svatko ne preuzme svoj dio odgovornosti, nema šanse da smanjimo problem. Da profesori dobiju poštovanje i zaštitu koja im je potrebna, a problematični učenici pomoć. Vjerujem da bi onda bilo i manje problematičnih ispada profesora!
Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
