"Ovaj trenutak optimizma treba iskoristiti", kazala je Kolinda Grabar Kitarović, komentirajući uspjeh nogometaša. "Treba prionuti poslu i ovu godinu iskoristiti za reforme, poticanje gospodarstva i razvojni zamah.
Predsjednica se ne prestaje osjećati optimistično.
Ne prestaje govoriti o nogometnom srebru i "trenutku optimizma koji valjda iskoristiti"
"Upravo iz tog razloga treba prionuti poslu i nadam se da ćemo ovu godinu iskoristiti i za daljnje reforme, za poticanje poduzetništva i gospodarstva i da će to pridonijeti daljnjem rastu turizma", izjavila je Kolinda Grabar Kitarović jučer u Umagu. "Ujedno, vjerujem da ćemo pokrenuti jedan novi razvojni zamah Hrvatske".
Dok ona govori o "novom razvojnom zamahu", mi se teškom mukom prisjećamo i onog starog.
Ali se zato s pravom možemo zapitati: ako nekoj državi treba nogometni uspjeh da se primi posla, da krene provoditi reforme, poticati gospodarstvo i poduzetništvo te davati zamah razvoju, onda s tom državom nešto ozbiljno nije u redu.
Ali dobro, to smo odavno znali.
Svejedno, predsjednica države uporno, gotovo apostolskom ustrajnošću, pronosi tezu kako će nas optimizam okrenuti u bolju budućnost.
Da ćemo, kako je to poručivao onaj prastari slogan HDZ-a, iz pobjede krenuti u blagostanje.
A sjećamo li se 1998. godine?
Euforija i mafija
Tada je Hrvatska bila treća na svijetu, dok se država raspadala po šavovima. Banke su propale, ekonomija se gušila, korupcija cvjetala, mafija ordinirala, Tuđmanov režim bio pod tihim sankcijama Zapada. Stupanj socijalne bijede i sve dubljeg očaja oslikavao se, primjerice, kroz milijune Hrvata koji su otkrili nagradne igre i sanjali o brzom bogarstvu.
Nogometnni uspjeh nije donio optimizam i oporavak, nego tek olakšanje, ispušni ventil i malo zaborava.
Oporavak je uslijedio tek pet ili šest mukotrpnih godina kasnije, kad se na tom valu optimizma vlasti dokopao Ivo Sanader.
Dakle, možda predsjednica ima razloga nogometnu euforiju iskoristiti za širenje optimizma, naročito (isključivo?) što se tiče njezina drugog mandata. Ali navijački optimizam ne prenosi se tako lako na svakodnevni život.
Ili bi možda ministri ipak trebali svakoga dana nositi kockaste dresove.
Jer, jadna je država koja kroji zakone u skladu s nogometnim rezultatima. Jadni su ministri kojima trebaju golovi da razmisle o svom poslu. Jadno je gospodarstvo čiji oporavak ovisi o navijačkoj euforiji.
Bojimo se pomisliti što bi se dogodilo da tog nogometnog uspjeha nije bilo.
Nema srebra, nema čokolade
Tada očito ne bi bilo ni reformi, kao što ih nema ni sada. Ne bi bilo gospodarskog oporavka, kao što ga nema ni sada. Ne bi bilo ni novog razvojnog zamaha Hrvatske, kao što ga nema ni sada na vidiku.
Ovako, nogometni polet poslužio je tek kako bi kamuflirao vijest o tisuću kupljenih državnih automobila. Ili o propasti mirovinskog sustava. Ili o dugovima za lijekove. Ili o milijardama vanjskog duga.
S druge strane, nogometnu euforiju, odnosno ono što predsjednica naziva optimizmom, Vlada bi mogla iskoristiti tako što bi lansirala seriju dugoočekivanih reformi, pa čak i nekih bolnih. Ali njih zasad nema. Umjesto toga, i Kolinda i Plenković nadaju se da će se njihov navijački duh preliti u glasove na idućim izborima, a ne u sustavnije i uspješnije vođenje države.
Neki su ovih dana Kolindu Grabar Kitarović već proglasili pobjednicom idućih predsjedničkih izbora, samo zato što je izvodila vratolomije u Rusiji. Plenković i Gordan Jandroković pokušali su pratiti tempo, ali na kraju se došlo do teorije o nogometnom uspjehu kao pozornici za "meki državni udar".
A da smo bili zadnji?
Možda bi optimizam izazvan nogometom imao nekog smisla da je Hrvatska uređena država u kojoj će svatko na valu trijumfa snažnije prionuti svom poslu - kad bi ga imao.
Da smo kojim slučajem bili zadnji u Rusiji, neuspjeh smo eventualno mogli kompenzirati većim trudom u oporavku države, gospodarstva, životnog standarda. Ovako plovimo na euforiji i mislimo da će se sve srediti samo od sebe.
Ili da ćemo preko noći, od jedne pesimistične, apatične nacije koja ne vjeruje svojim političarima, postati zaneseni optimisti koji iskreno vjeruju da će nas upravo sada političari povesti u blistavu budućnost. Iako nam stalno govore da je poniznost bolji put.
Kolinda je na prvenstvu doista "prionula poslu": zagrljaja, poljubaca i suza na kiši bilo je na bacanje. To je ujedno bio sav opis njezina posla kao predsjednice države.
Ako sad Vlada i svi ostali sada ne "prionu poslu" na valu nogometnog trijumfa, onda zapravo ne moramo drugi puta ni slati reprezentaciju na prvenstvo. Ne isplati se, brate.
