Svi mi znamo bar jednu curu koja je muškara, barem jednog dečka koji je peder, barem jednu drolju iz kvarta. Svi znamo jednog dilera koji, zapravo, nikada nije ništa prodao. Znamo svi i jednu vješticu iz susjedstva. To je, uglavnom, usamljena žena koje se svi iz nepoznatog razloga boje. Znamo i onog opasnog s trećeg kata, onog koji je ubio nekoga pa bio u zatvoru tri godine, a zapravo je radio u Nizozemskoj.

Ova muškara, koja je tako prozvana jer se druži s muškarcima, nekada može biti i kurva, ovisno o tome kolike sise ima. Ovaj peder je, zapravo, dečko koji ima više od jedne prijateljice. Drolja iz kvarta je, naravno, toliko lijepa da se okrećeš za njom. Svi imamo i tog jednog dežurnog narkomana.

Nekada se oblači drugačije, nekada ima drugačiju kosu, a nekada je jednostavno šutljiva i ne zanimaju je drugi ljudi. Nekada je preglasna i previše se smije pa mora biti nadrogirana. Nekada ide u poderanim tenisicama, a to je jasan znak da svu lovu daje na drogu. Svi imamo tog narkomana. U mom gradu to sam ja.

Puno su mi puta ljudi to rekli. Moji prijatelji i ja bili smo gradski narkomani, a zapravo smo samo pili pivo na klupici. Često nam je bilo smiješno to što nas se ljudi boje i često smo o sebi znali čuti priče koje nemaju veze s istinom. Uvijek sam to pripisivala ljudskom neznanju, vezala sam to uz konzervativne starce i klince koji će jednoga dana narasti, sjetiti se da su nekome govorili da je narkoman pa se pokopati od srama u mislima.

Prije devet godina bila sam ćelava. Ćelava na način na koji u našem gradu to smiju biti samo muškarci. Jednom sam zbog toga dobila batina. Više su me puta zbog toga gledali kao da sam nekog ubila. Bilo je proljeće koje baš brzo treba postati ljeto. Moj tadašnji najbolji prijatelj i ja hodali smo kroz park.

Odredište nam je bilo Bosut, no prije toga uvijek stanemo u  trgovinu kupiti piva. Na sebi sam imala dječačke bermude, trošne marte i potkošulju s kojom bi netko drugi brisao pod.

Pogledam ga, kimnem glavom i opizdim se smijati. Bilo mi je smiješno jer sam znala da žena koja baš brzo treba postati baba nema pojma zašto nas se boji. Ona nema pojma kako izgleda narkoman i nema pojma da smo mi samo dva trenutno nesretna klinca koja jedva čekaju piti pivo na klupici kraj Bosuta. Nije mi bilo smiješno kada je dolazilo od ljudi koji bi trebali shvaćati neke stvari, a takvih je bilo puno.

Kada malo odrasteš, shvatiš da si neke stvari radio krivo, bude ti neugodno od samog sebe i trudiš se biti bolja osoba. Naivno je misliti da svi ljudi rade istu stvar. Mnogima je mrsko čeprkati po svojoj unutrašnjosti, stidjeti se samog sebe bar na kratko, prihvatiti svoje stare verzije, lupiti se nogom u dupe pa napraviti korak u budućnost u kojoj će biti bolja svoja verzija.

Bila sam narkomanka kada sam se šišala na kratko. Bila sam ćelava muškara jer sam se družila s dečkima. Kada mi je narasla kosa, bila sam kurva jer svi dobro znaju da žena nema što raditi u muškom društvu. Bila sam anoreksična jer se nisam mogla udebljati. Bila sam maškara jer sam se oblačila kako sam htjela. Bila sam kći Srbina koji to, zapravo, nije. Bila sam sa starijim muškarcem dok sam imala dečka mlađeg od sebe.

A ti,  što si ti sve bio/bila?

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.