U tvrtki nema nikakve adekvatne kontrole. Sindikati su slizani s upravom iz sebi znanih razloga i šute. Uprava frizira podatke i hvali se poslovima koji u biti nose gubitak i gomilaju dugove. Posluju s kim žele i plaćaju koliko žele odabranima. Od inspekcija i DORH-a te Porezne uprave su zaštićeni političkim pokroviteljstvom jer su previše važni. Državu, i kad im da novce, ne izvještavaju kako su ga potrošili.
Ne, to nije Agrokor, veliki sustav koji je trebao označiti kraj nakaradnog modela poslovanja. Ovo su crtice o brodogradilištu u Uljaniku.
Radnici su sad na ulici jer nisu dobili plaće, ali taj scenarij se mogao predvidjeti još u studenom prošle godine. I znalo se da će državi doći pola milijarde kuna eura na naplatu. Ali nitko nije previše mario. Država je dala još 96 milijuna eura jamstava u siječnju i mislila da će model koji je doveo do milijardu kunu gubitaka ispraviti sam sebe. Ali uprava Uljanika nije ispoštovala ništa što je dogovoreno od uvjeta za taj kredit, zorno svjedoči pismo ministra financija Zdravka Marića u lipnju.
Sad se traže novi modeli spasa.
Pomalo nevjerojatno, ministar rada predlaže iskorištavanje rupe u zakonu kako bi država legalno mogla pomoći našim novcima. Uprava bi u ime radnika trebala blokirati račune pa bi država davala minimalnu plaću radnicima. Možda se to može činiti kao slamka za spas, ali nakaradno je da država na taj način vara samu sebe i Europsku komisiju. Dakle, i dalje se pokušava pomoći, a da nije postignut osnovni preduvjet: raščišćeno kako je novac trošen, kakve su koristi od toga imali u upravi i koji su kooperanti profitirali.
Radnici jesu kolateralna žrtva, ali oni su suvlasnici 47 posto grupe. Svojim predstavnicima mogu zahvaliti što je stanje ovakvo. Isti ti suvlasnici su ovoj upravi produljili mandat ove godine iako se znalo za sve probleme. Uljanik dokazuje da još postoje tvrtke koje žele poslovati novcem poreznih obveznika i raditi što žele. Vrijeme je da se to prekine.
