Jedna od onih stvari koje komotno možeš staviti u životopis. Mada sam slutila i onda da je veza između mene i crnog napitka bila negdje unaprijed zapisana u nekom zrnu Lavazze, možda već na onoj fotografiji iz djetinjstva na kojoj sam sa svoje 4 godinice oko ušiju prljava od kave, dok sam istovremeno uvjeravala mamu da nisam ja krivac što joj je šalica ostala prazna kada je skrenula pogled na samo pola minute.

Sada, otkako sam ušla u svijet odraslih, rokova, želja, obaveza i sedam alarma koji će se pokrenuti za 5 sati i 38 minuta, dobro znam da iza svake uspješne žene stoji ona sama... I značajna količina ispijene kave. Pri čemu mi je uspješna žena još uvijek svaka ona koja zaspi u krevetu s onim nekim blesavim smiješkom na licu, onim koji imaš kad se k'o klinka zaljubiš u glavnog frajera iz 7.c, onoga koji je najbolji u nogometu, doduše slab u matematici, ali svejedno za Valentinovo dobije najviše ljubavnih pisama s otisnutim tragom crvenih usana i upaljačem popaljenim krajevima.

Činilo mi se dugo da dan traje prekratko jer, znate, svi bismo mi ispisali neku najljepšu priču koju je ovaj svijet ikada vidio, samo kada bi dan trajao barem 25 sati. Danas, u svijetu u kojemu se trudim raditi baš svakoga dana ono što volim, znam da su to tek izgovori i da su baš sve najljepše priče ovoga svijeta nastale u danima koji traju samo 24 sata. Imam tu neku ludu sreću ili nesreću, da sam od onih žena koje bi u današnjem danu pročitale knjigu za faks, naučile za ispit, odradile trening, otišle na kavu s dragim ljudima, skuhale štogod zdravo, imale čist stan, ostavile vrijeme za hobije, obišle svijet, pokrenule super projekt, napisale knjigu, počele pisati scenarij, napisale kolumnu, upisale tečaj glume i dva tečaja stranog jezika, a u pauzi između dva gutljaja kave uspostavile novi svjetski poredak i spremale se za dodjelu Oscara za osobu koja stigne obaviti najviše stvari u 24 sata.

I još uvijek nemam bolje formule i veće istine od one da, ako ti je dan prekaratak i ne stigneš sve, ne trebaš čarobnjačke moći – jednostavno se kreneš buditi ranije... I skuhaš pokoji put u danu dobru kavu. Iako rano buđenje za mene inače je čarobnjačka moć jer Crnogorci i ja se otprilike natječemo tko će se teže ustati iz kreveta. Pobijede me tek toliko što je, eto, veza između mene i kave sudbonosno određena u onom zrnu Lavazze, onom fotografijom iz djetinjstva. Inače bih im uzela sve medalje ovoga svijeta u spavanju. Ali nekako ne bih da me to sprječava da ovaj život proživim najbolje što mi se može. Kao što bi trebala i svaka druga žena.

Gledam nas dvije, svoju mamu i sebe. Svaka na svom kraju zemlje i u svom filmu, sa željama i parametrima toliko različitima da bih pomislila da su me možda zamijenili u rodilištu.

Probudimo se zorom ranom, skupa sa svojim kavama. Ona, znam, otpija prvi gutljaj na kauču u miru, onako po tradiciji i dobrom starom običaju kako bi se kava i trebala ispijati. Ja ju otpijam u pokretu i hodu, u košmaru spremanja, trčanja na faks, sa šalicom u ustima dok su mi obje ruke pretrpane knjigama, ključevima, vrećicama i „to do“ listama. Ona je do tada napravila zimnicu, obrisala prašinu, pospremila kuću, oprala posteljine. Ja sam prenijela pola knjižnice do stana, poslala tekstove, dogovorila trening, istrčala maraton do tramvaja, dogovorila minutažu s dragim ljudima. Sastanemo se virtualno negdje iza ručka i opranog suđa, kad katkad jedna drugoj nabacimo preko kilometarske daljine porukom fotku crnog napitka uz popratni tekst: „Ajd' na kavu.“ Mada znamo da je to u tom trenutku neizvedivo. A kave s dragim ljudima, makar i virtualne, jedne su od onih stvari koje trebaš na kraju dana za onaj blesavi smiješak.

Makar radile cijeli dan i morale pokupiti dijete iz vrtića, otpraviti drugo dvoje djece u školu, skuhati ručak, opeglati mužu košulje. Makar radile 12 sati za plaću koja će možda kasniti, a kao šlag na tortu čeka nas prije spavanja još brdo suđa. Ili makar bile od onih koje pokreću projekt koji će promijeniti svijet. Dokle god je za to vrijeme smiješka i šalice kave koja nam saveznički pomaže da prevalimo jutarnja buđenja i popodnevne krize sna, nekako i ta prerana buđenja i prekasna lijeganja lakše padaju. Pa dok nam je kava i takvih žena koje u danu imaju 12 pari ruku, složim tu neku svoju definiciju uspješne. I nemojte mi više nikada reći da iza uspješne žene stoji muškarac ili kum s dobrom vezom. Iza uspješne žene stoji ona sama... Dobro, i značajna količina ispijene kave.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.