Naravno, ovaj dio o laganju je više onako između redaka, ali poanta se da vrlo lako shvatiti u bujici riječi za koju imaju potrebu da ju izliju preda mnom iz ničeg drugog doli dobre namjere. Obično mi kažu da bi trebala malo umanjiti svoj osmijeh, osvijestiti se, spustiti na zemlju jer to što je meni dobro u životu, ne znači da svima jest. Naglasak na ovo „dobro u životu“, jer iskreno ne znam što točno misle kad to kažu, realno ne poznaju me dobro, raspolažu samo s informacijama koje su javne, a i njih prikrajaju po svojoj mjeri, obično ih ne vide jasno.

To „dobro u životu…“ često na kraju ispadne zato što živim u Irskoj, kao da su ovdje ljudi lišeni bilo kakvih problema te po čitave dane ispijaju Guinness i plešu s vilenjacima. Spomene se i moje bračno stanje, zdravlje, dijete, ono čime se bavim… Osobno, itekako sam svjesna svojih blagoslova, pa opet čini mi se nekad kao da se zbog istih trebam ispričavati, kao da zbog njih nisam u stanju razumijeti one s ponešto drugačijom životnom situacijom od moje, realno sagledati život jer sam, eto rođena pod sretnom zvijezdom i jedna sam od onih koje je život mazio. Da…

Razumijela bih ja to u potpunosti da hodam okolo i nabijam svoje blagoslove nekome na nos, ovako mi to izgleda kao još jedno opravdanje koje neki od nas znaju sebi lijepo servirati samo da pronađu nekakvi razlog za svoju pasivnost kad je vlastiti život u pitanju. Kao da je bilo tko od nas cijepljen od lošeg, da ne zna što je to loše, da mu se ne događa nikad ništa loše. Znate kako kažu; oni najšireg osmijeha obično kriju najveće tuge, ili kako to Bob Dylan kaže:

Gledala sam svoju vlastitu majku kako kopni preda mnom kad je u prometnoj nesreći izgubila svog muža, mog očuha. Kako sa svojih 28 godina nosi crnu maramu, hoda polako, pogrbljenih ramena poput starice koju je život već odavno napustio. Promatrala sam u koljevci svog tada 10-omjesečnog brata i pitala se kako je moguće kazniti nekoga čije lice liči na anđela? Čije ruke nisu imale prilike dotaknuti išta drugo osim naših srca? Nevine, zaigrane, nesvjesne života…

Bilo mi je sedam godina i sjećam se kako me smetala tama u kući, pritvorene škure dok se kroz njihove pukotine provlačila sunčeva svjetlost, mrtvačka tišina, radio koji nisam smjela pipnuti iako je do jučer uredno svirao po čitave dane. Bila sam dijete željno igre, željno osmijeha, veselja u kući, ljutila se što, ne samo da je on morao umrijeti, već što moramo i svi mi skupa s njim, iako se nebo smilovalo i podarilo nam pravo na život.

Izvan mog shvaćanja je kako je to majka preživjela. Kako je pronašla snage za nastaviti dalje. Kako je svome sinu objasnila dok ga je učila prve korake da mu otac neće biti prisutan nikad, nigdje. Da ne postoji.

Izvan mog shvaćanja je kako sam preživjela svoje pubertetske dane boreći se sa depresijom, anksioznošću, samoubilačkim mislima, neprihvaćanjem okoline jer sam rođena u Bosni, jer me vlastiti otac napustio dok sam još bila u majčinom trbuhu; čineći pritom, iz dana u dan, samo jednu stvar potrebnu za preživjeti – dišući.

Izvan mog shvaćanja je još puno stvari za koje ostavljam pravo da ih ovaj put prešutim…

Kosimo se mi sami.

Vjerovanjem da ne držimo konce svog života u svojim rukama. Da je sasvim u redu prepustiti se, biti usputna žrtva nekih tuđih grijeha i krivih odluka.

Kosimo se mi sami.

Kad zamijeramo drugima što su sretni. Što su krvavo zaradili svoje pravo na život. Što njihovu svjetlost optužujemo za nedostatak svoje. Zar nam je to netko nešto dužan? Zar svoje grane netko mora savijati prema tlu, samo da ne uvrijedi one naše slabašne, koje nemaju dovoljno snage da se dižu prema suncu?

Kosimo se mi sami.

Svakim stajanjem na mjestu. Svakim strahom koji brižljivo njegujemo i odgajamo. Svakim uspoređivanjem, natjecanjem, zavišću, zatvorenim i nezahvalnim srcem. Prigovaranjem tuđim osmjesima, tuđoj potrazi za svojim mjestom pod suncem…

Svi ljudi imaju poteškoće, netko veće, netko manje, ali baš svi imaju svoje patnje. Jedina razlika je ta što dok jedni dozvoljavaju da ih te iste patnje pregaze, drugima služe kao odskočna daska za izvlačenje maksimuma iz sebe. Davanje zadnje kapi krvi da bi svoj život učinili mjestom ugodnim za boravak, da bi mogli reći; nisam tu uzalud, nisam tu da se potratim, da umrem prije nego iti okusim život…

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.